EN
HR
Pedeset godina od vrha europe u dortmundu Sjećanja na veliki uspjeh još su svježa. Bilo je to kada je poput bombe odjeknula vijest da je jedan, do tada skoro nepoznati klub iz tamo nekoga Bjelovara, igrom i rezultatom nadmašio domaći njemački tim Gummersbach i pred 13.000 gledatelja, uzeo im pehar koji su Nijemci već vidjeli u svojim vitrinama.
Zar je moguće da je prošlo 50 godina od najvećeg uspjeha bjelovarskog rukometa i onog čudesnog dana, 19. veljače 1972. godine? Te se godine dogodila zrakoplovna nesreća JAT-ova aviona u kojoj je pad s 10.000 metara preživjela stjuardesa Vesna Vulović. Hrvatsku je posjetio presjednik SAD-a Richard Nixon, izbila je epidemija velikih boginja, u Zagrebu je pušten u rad Dom sportova, u olimpijsko selo u Münchenu upali su palestinski teroristi iz organizacije Crni rujan, a u Parizu je postignut sporazum o završetku rata u Vijetnamu. Iako su to bili veliki događaji, sjećanja na te vijesti blijede, ali sjećanja na jedan veliki događaj još odjekuju kao da su bili jučer!
Bilo je to kada je poput bombe odjeknula vijest da je jedan, do tada skoro nepoznati klub iz tamo nekoga Bjelovara, igrom i rezultatom nadmašio domaći njemački tim Gummersbach i pred 13.000 gledatelja, uzeo im pehar koji su Nijemci već vidjeli u svojim vitrinama. Velika dvorana Westfalenhalle u Dortmundu te večeri ostala je u šoku jer su Bjelovarčani, nakon zadnjeg zvuka sirene i rezultata na semaforu 19:14, na ramenima malobrojnih navijača trčali počasni krug i pomno čuvali najdraži trofej – veliki pehar za naslov prvaka Europe.
Bjelovarski vrapci na grani, pa i svi u Bjelovaru koji su cijepljeni protiv rukometa od tada naizust znaju nabrojati igrače u bijelim majicama koji su rastužili cijelu Njemačku. Kroničari s utakmice su napisali:
»Izuzetaka u postavi ORK Partizana, barem što se igre tiče, nije bilo jer su svi od prvog do zadnjeg na popisu dali sve od sebe ne bi li svom rodnom gradu donijeli nešto veliko i izuzetno.« Tako kažu da je Boro Bradić dao koliko je mogao, Željko Nimš je obranama izludio njemačke napadače i obranio im dva sedmerca i tko zna koliko »zicera«što mu je kasnije dalo vizu za reprezentaciju Jugoslavije, Vlado Smiljanić iz inata je igrao kao u transu, Marijan Jakšeković kao stijena bio je čvrst na crti, Miroslav Pribanić-Raban dao je veliki doprinos u obrani sjajno čuvajući velikog Hansija Schmidta, Željo Jandroković-Zec je uz bolove u nozi dao svoj maksimum, a Ivan Đuranec letio je parketom kao i sjajni Albin Vidović čije projektile njemački vratar Kater nije niti vidio. Puni doprinos uspjehu dali su i Nedjeljko Prodanić i Nikola Hasan. Dirigent na parketu bijelim majicama bio je kapetan hladan kao špricer Hrvoje Horvat, a na klupi dirigentsku palicu u ruci imao je mag bjelovarskog rukometa Željko Seleš uz asistenciju pomoćnika Zvonka Jandrokovića. Ostalo je povijest opjevana na sto načina kao i spoznaja da je ORK Partizan bio u centru pažnje po povratku na zagrebački aerodrom. A tek u Bjelovaru gdje je centralni park bio pretijesan da ugosti desetke tisuća euforičnih navijača iz Bjelovara i šire okolice i koji su skandiranjem pozdravili rukometne junake grada!
Nakon toga svakog 19. veljače obilježavalo se sjećanje na veliki uspjeh koji, nažalost, nikad nije ponovljen. Sada, 50 godina nakon osvajanja naslova prvaka Europe, na taj uspjeh podsjeća temeljito preuređena Sportska dvorana koja je zasluženo dobila naziv Sportska dvorana Europskih prvaka, a tu se ističe i veliki mural ekipe ORK Partizana.
Nažalost, ta čudesna rukometna vremena bespovratno su izgubljena a sadašnji rukometaški klub i logistika pokušavaju barem na kratko vratiti klub i kultni bjelovarski sport na nekadašnje staze slave. Ali se to doima kao nemoguća misija. Ostaje nam samo sjećanje na velike uspjehe bjelovarskog rukometa i sjajne igrače, od kojih mnogih više nema među živima. Važno je sjetiti se i kako je sve počelo 19. ožujka 1955. kada je utakmicom protiv JNA na Vojnoviću klub krenuo na veliki sportski pohod bivšom državom kao i na datum 19. veljače 1972. kada je klub zasjeo na krov Europe.
SPORT KOJI JE PROSLAVIO GRAD PODNO BILOGORE
Godine brojim, voljet ću te dok postojim – refren je pjesme koji na najslikovitiji način može opisati način života i sportskog promišljanja u gradu kojeg je na sportskoj karti Hrvatske i Europe zlatnim slovima utisnuo Rukometni klub Bjelovar (ranije ORK Partizan) koji ove godine obilježava 67 godina uspješnog rada i postojanja i 50 godina od ostvarenja najvećeg klupskog uspjeha – osvajanja naslova prvaka Europe.
Počeci rukometa u Bjelovaru kao i najveći uspjesi u neku ruku su vezani za brojku 19. Prije 67 godina, točnije 19. ožujka 1955. godine, odigrana je prva službena utakmica novoosnovanog kluba. Sedamnaest godina poslije, 19. veljače 1972. godine u Dortmundu u Njemačkoj ORK Partizan pred preko 13 tisuća gledatelja u dramatičnoj utakmici sa, zamislite, 19:14, pobijedio do tada nepobjedivi i favorizirani domaći sastav VFL Gummersbach i tako osvojio naslov prvaka Europe i uvis podigao veliki pokal francuskog tjednika L*Equipea. Bila je to kruna svih prijašnjih, ali i kasnijih uspjeha kluba čija trofejna dvorana čuva svjedočanstva na devet naslova prvaka Jugoslavije, tri osvojena Kupa, dva nastupa u finalu Kupa prvaka Europe (1962-. i 1973.) te dva nastupa u polufinalu ovog velikog natjecanja.
KAKO JE POČELO
Kako i kada je počela bjelovarska rukometna bajka? Rukometna zaraza Bjelovar je, kao uostalom i druge gradova u okruženju, zahvatila početkom pedesetih godina prošlog stoljeća od kada su u Bjelovaru djelovala dva rukometna kluba, Srednjoškolac i Slaven. Pokazalo se da je potrebno osnovati još jedan, koliko je bilo zainteresiranih. Te je 1955. godine osnovan ORK Partizan. Glavni pokretač i osnivač bio je prof. Željko Seleš koji je oko sebe okupio darovite gimnazijalce i studente te igrače iz ostala dva bjelovarska kluba i zakotrljao rukometnu lavinu koja se nije zaustavila do današnjeg dana. Prva službena utakmica novoosnovanog kluba odigrana je 19. veljače 1955. godine u neadekvatnoj i neprimjerenoj igranju rukometa, dvorani na Vojnoviću. Postrojbi trenera Seleša suprotstavila se ekipa JNA. Na kraju su pobjedu sa 28:19 (9:9) slavili igrači ORK Partizana u sastavu: Ivan Šerepec, Vlado Turković, Stanko Pavlić, Rudi Horvat, Vlado Barišić, Antun Antolić, Pero Rajčević, Mladen Tribuson, Gojko Budimir, Mirko Vidaković, Dado Sabolović i Božo Peter. Sve kasnije zapisano je u povijesnim knjigama u kojima su kroničari zabilježili da je ORK Partizan već u prvoj sezoni u Saveznoj ligi Jugoslavije i pokraj najboljih i favoriziranih klubova iz Beograda, Sarajeva i Zagreba, premoćno osvojio prvi od devet naslova prvaka Jugoslavije. Za taj prvi naslov izborili su se, na zaprepaštenje svih, Zvonko Jandroković, Ivan Hunjadi, Zlatko Pavljak, Mirko Vidaković, V. Vidović, A. Rupa, S. Pilipović, Drago Čuković, M. Kravajica, Božo Peter, Stanko Mikličan i Marijan Galjer.
Kasnije, a sve pod vodstvom, nažalost sada pokojnog oca bjelovarskog rukometa prof. Željka Seleša, nizale su se još uspješnije generacije igrača i koji su klupskim uspjesima pridodali i one međunarodne. O kvaliteti bjelovarskog rukometa govori i podatak da su od 1957. pa do 1980. godine osvojili devet naslova prvaka, sedam puta zauzeli drugo mjesto, četiri puta bili treći. Iz toga slijedi jedino da je u tom razdoblju klub bio pojam rukometne igre, a njegov tvorac prof. Željko Seleš rukometni mag koji je primao čestitke gdje god se pojavio. Selešu u zaslugu ide i to rukometno čudo koje se dogodilo 19. veljače 1972. godine. U rukometnu legendu bjelovarskog i hrvatskog rukometa tako su ušli Boris Bradić, Željko Nimš, Miroslav Pribanić, Nedeljko Prodanić, Albin Vidović, Marijan Jakšeković, Željko Jandroković, Hrvoje Horvat, Ivan Đuranec, Josip Pećina, Vladimir Smiljanić, Nikola Hasan, prof. Željko Seleš i njegov pomoćnik Zvonko Jandroković. Sjećanje na ovaj povijesni uspjeh obilježen je postavljenim postamentom s imenima igrača u Školsko-sportskoj dvorani i na kultnom Rukometnom igralištu pokraj Sokolane. Spomen na prvu utakmicu kluba i sve kasnije značajne utakmice obnavljaju veterani iz svih generacija kluba okupljajući se tradicionalno 19. ožujka na Josipovo, kada se prisjećaju igračkih dana i prebiru po uspomenama i nažalost shvaćaju da ih je svaki put sve manje.
ŠTO JE BILO POSLIJE
Kraj dominacije bjelovarskog rukometa dogodio se početkom 80-tih godina kada je klub ispao u niži rang natjecanja. Po osnivanju Hrvatske rukometne lige klub se u Prvoj ligi natjecao s više ili manje uspjeha, a u pojedinim sezonama nadahnuća osvajali su i pozicije koje su klub lansirale i na europske staze. Nažalost, nije bilo značajnijih uspjeha, ali bilježe se susreti u nekom od EHF kupova sa češkom Karvinom, belgijskim Tongerenom, poljskim klubovima Warsavijankom i Azoty Pulavijem. rumunjskom Suecavom. Trenutačno je RK Bjelovar član Premijer rukomete lige i vodi grčevitu borbu za što bolju poziciju u elitnom razredu. Poznata rukometna škola svake sezone izbacivala bi ponekog vrsnog igrača. Ostajali bi bez njih jer su uvjeti drugdje uvijek bili znatno bolji. Odlazili su u bolje platežne sredine i klub pretvorili u izlog za druge klubove.
Podeblja monografija ne bi dostajala da se spomenu svi uspjesi i sportski život kluba koji je tako već 67 godina miljenik grada i koji mu nikada u povijesti nije okrenuo leđa. Uz sve moguće i nemoguće teškoće, rukomet je u Bjelovaru način života i spoznaja da je upravo rukomet bio zaštitni simbol i najbolji promotor grada podno Bilogore.
Izvor: www.zvono.eu Fotografije: u tekstu Milan Starčić, s utakmice u Dortmundu Miro Pacas.
