KRV U OBRAZIMA

Ne pišem ovdje često o nogometu. Time se, ipak, bavi većina mojih kolega u drugim medijima. No, zapeo mi je za oko podatak u Sportskim novostima o Hajdukovom Marku Livaji i njegovim jedanaestercima u europskim okvirima – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Još više me zaintrigirala činjenica kako na svakoj utakmici u drugom dijelu HNL sezone Hajduku dosuđuju najmanje jedan kazneni udarac. Realizirao ih je Marko u sezoni devet od deset. To je, usudio bih se zaključiti, velika potvrda rada ne samo sjajnog Marka Livaje, nego dijelom ipak i novog predsjednika Hajduka Lukše Jakobušića. On je potiho, ali značajno, još u prvim danima svojega predsjedanja najavio presing na sve strukture unutar hrvatskog nogometa. Kako čovjeka znam još iz „vaterpolskih“ dana i iznimno ga cijenim i poštujem, očito je tihi, a ponekad i jako glasni pritisak (i) na suce urodio plodom. Na svakoj utakmici penal! Kao kad smo kao klinci imali na školskom terenu ili u parku igračku formulu „3 kornera – penal“, jer nam u našem haklu korneri ionako ništa nisu značili. Još kad se svemu dodaju igračka imena pristigla u Split…. očekujmo svašta!

 

Naime, pogledate li tu napetost koja sada vlada u HNL-u, uopće nije čudno da u Hrvatskom nogometnom savezu trljaju ruke na nove ponude za otkup televizijskih prava za utakmice domaće lige. Ona definitivno nudi interes kakav do sada nije postojao ili barem jako dugo nije postojao. Kad imate 4 kluba koji mogu uzeti naslov prvaka, onda posao oko TV prava doista treba završiti brzo i bogato. Ne zaboravimo – nogomet jest sport, ali je i dobar posao. Ne pada mi na pamet lobirati za bilo koga u pregovorima, ali bih doista volio da iduće sezone, pardon idućih puno sezona domaći nogomet gledamo na domaćim svima otvorenima, a ne na zaključanim programima. Ne postoji, ponovit ću milijunti put, bolja promocija sporta nego ona koja sport nudi svima, posebno djeci. Dosadašnja praksa prodaje ili samo ustupanja TV prava kompanijama koje s Hrvatskom nemaju nikakve veze, odnosno kompanijama koje su zarađeni novac nosile izvan Hrvatske treba prestati.  Činjenica je i ta da Hrvatice i Hrvati u većini tako pokazivan sport nisu mogli ni vidjeti - ili zato jer im je bilo preskupo ili zato što u njihovim domovima jednostavno još uvijek nema tehničke mogućnosti za takve kanale. Nogometna odluka se, znamo to, preslikava i na ostale sportove. Ako nogometaši odluče svoj sjajan proizvod ponuditi (i) domaćoj svekolikoj publici, to bi bio snažan poticaj za povratak cijeloga ekipnoga sporta na ekrane vidljive većini hrvatskoga puka. Kriza klubova ekipnoga sporta u Hrvatskoj, koja traje već godinama, počela je kad je domaći sport, prvenstveno domaće lige, krenuo svoj TV put usmjeravati prema zatvorenim mrežama. Danas će još uvijek neki, koji ne vide predaleko, biti sretniji reći kako ih na Internetu prati „xy“ pratitelja u „prijenosima“ s jednom kamerom, ne shvaćajući da je jedini ispravan put povratak lige, klubova i cijeloga sporta na televiziju, na prave prijenose, na zemaljske kanale.

 

Jasno, da Hrvatska ima promreženost Interneta i kabela kao što ga ima većina Europe, moj bi stav bio drugačiji, ali kad u Hrvatskoj danas otprilike 40% ljudi muku muči s tehnologijom….odgovor je više nego jasan. Neka se nogomet vrati na svima dostupan kanal; oni sami neka odluče koji i koliko će ga biti. Za njima će krenuti i svi drugi. Vratit će se „krv u obraze“ klubovima, reprezentacijama, pa će i djeca htjeti biti dio takve priče.

 

Ponovo ćemo biti uspješni!

 

 Izvor: www.sptv.hr peJURAtivno