EN
HR
Naravno da nitko pametan ne misli da će se nakon ovog rata cijeli sport vratiti u kolotečinu kakva je bila prije rata. Isto kao što je korona ostavila razorne posljedice na sport i još ih ostavlja, tako će ih ostaviti i rat, makar sutra završio – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
Najjače svjetske ili kontinentalne federacije, nacionalni savezi, lokalne zajednice, svi su pod ogromnim pritiscima. Neki odustaju od ruskih sponzora, neki gase pojedina natjecanja, neki prijete moćnim klubovima jer im je vlasnička struktura bila ili jest u rukama Rusa, i tako dalje. Totalni rašomon.
Ruske tenisačice i tenisači , ali i gimnastičari, hokejaši, odbojkaši, nogometaši, košarkaši…su u škripcu između lojalnosti zemlji gdje su se rodili i sadašnjih karijera, bez obzira bile one izvan Rusije ili u Rusiji. Neki među njima, skroz obrnuto, uoči utakmica formiraju svojim tijelima zloglasno slovo „Z“! Slično je i s novinarima, posebno sportskim novinarima. Ovih dana svjedočim doslovce lovu na vještice prema kolegama iz Rusije i Bjelorusije. Pri tome ne mislim napadati ili opravdavati ikoga ili napamet kazivati kako „mnogi od njih žele da rata nema, ali ne smiju to glasno reći“. Znam da je tako. Postoje i oni, imena im znam, na prstima jedne ruke ih mogu izbrojati, koji su striktno na putu koji je zacrtao tovariš Putin. Ima ih i bit će ih. Sami će sebe obilježiti. Zauvijek.
Dakle, sudbine ljudi su uvijek sudbine ljudi, bez obzira s koje strane raketnog bacača ili teniske mreže se našli. Poštivanje ljudskosti za svakog tko razumije da je s druge strane čovjek bitna je pretpostavka, kako sad u ratu, ili dok nam projektili padaju po Zagrebu, tako i u sportu. Sport je, koliko sam to puta samo napisao, oličenje života u kratkom periodu, za vrijeme neke utakmice ili nekog sportskog događaja, ponekad i za vrijeme treninga. Čuvajmo zato sport i sportaše, čuvajmo i novinare, čuvajmo na taj način prvenstveno sebe, sve dok djelovanje nekog pojedinca ili čak cijelih klubova ne postane otvoreno huškanje na agresiju, na rat. Tad moramo biti protiv.
I koliko god se trudio da ne pišem samo i isključivo o ruskoj invaziji, opet me ponijelo, opet sam krenuo u tom smjeru. Pa tek stotinjak metara od Sportskog parka Mladost pala je raketa, bespilotna letjelica, starudija; ma neka je pala i samo hrpa starog željeza. Ne bi ni doletjela da nema prokletog rata, da nema tog strašnog zla. A ta hrpa željeza teška je 6 tona, dugačka je 14 metara! Kad tako nešto padne na livadu lociranu točno između hrvatske misaone i hrvatske sportske budućnosti doista se ne mogu oteti dojmu i ne pomisliti „što bi bilo da je….“. Bez obzira kakva joj je nakana bila. Pala je između najvećeg i najljepšeg hrvatskog sportskog parka i najvećeg studentskog doma u glavnom gradu Republike Hrvatske! A da je pala samo stotinjak metara lijevo ili desno ili da je doletjela u drugo vrijeme, kad su sportski tereni krcati? I dok ja još s užasom proživljavam i vrtim u glavi tu nezavršenu rečenicu nekoliko redova iznad, „što bi bilo….“, kreteni koji navodno navijaju za svoj klub, bacaju samo dva dana potom kamenje i boce na autobus u kojem se voze sportaši???!!! Pa nama, izgleda, nema spasa….
U Osijeku sam, komentirajući finale odbojkaškog kupa s radošću kliknuo kako bih da se utakmica nije završila, toliko je odbojka bila lijepa, a publika inspirativna, s pljeskom za obje momčadi, da bi me dva dana potom hrvatska nogometna stvarnost zacementirala za mulj u kojem se rađa nova generacija budućih upravitelja poduzećima, tvornicama i na kraju državom.
Nadam se ipak da će ova osječka priča biti uspješnija, glasnija i konačna.
PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno
