EMOCIJE

To da sport, osim ljubavi, u ljudima budi najjače emocije, to je svima jasno. Nogomet je, po svemu sudeći, najbolji u izvlačenju najdubljih osjećaja –piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Naime, čitam da su se u Turskoj žestoko pomlatile igračice dvaju visokorangiranih nogometnih klubova turske prve lige. Dakako, osim emocija, očito je nogomet i žar borbe u njima potaknuo onaj najgori mulj s dna osjetilnog spektra. Kad se žene potuku, žestoko, uz to zbog nogometa i na nogometnom terenu, onda boljeg dokaza za početnu tvrdnju jednostavno nema. Dakako, neznatno nevinije emocije izazvalo je izvlačenje skupina za svjetsko nogometno prvenstvo u Dohi potkraj ove godine. Nitko se nije potukao, ali svakakve su izjave izgovorene vezane uz skupine, uz igrače, uz načine igre koji se očekuju, uz prošle i sadašnje međusobne odnose igrača, pa smo čak i o politici pokoju čuli. Jedna je predsjednica nacionalnog saveza, očekivano, napala Katar zbog načina na koji postupaju s građevinskim radnicima koji su gradili stadione u okolici Dohe, Infantino se pravio blesav i tvrdio da nikad nije predlagao svjetska prvenstva svake dvije godine, a Rusija je, na užas dobrog dijela delegata na kongresu, ostala punopravna članica FIFA-e. Barem sad znamo da je u svijetu nogometne klike gore ne pustiti žene na nogometni stadion, nego osvajati tuđu zemlju, usput ubijati žene, djecu, nevine. I dalje mislim da se za ruske i bjeloruske sportaše mora naći pozitivniji stav osim ultimativnog isključenja sa svih natjecanja, ali se slažem s većinom da je to jedini, eventualni, ustupak sportu u zemlji čiji vladar ratuje, ruši i ubija. Osim ako se ti sportaši, jasno, nisu uslikali sa zloglasnim slovom "z" ili izrijekom poduprli svojeg velikog vođu.

 

U Hrvatskoj se, barem koliko znam, žene još ne tuku na sportskim terenima ali je nogomet vrlo visoko kad je učestalost razgovora o sportu u pitanju. To je, baš kao i u svijetu, dosta logično. Ipak, Hrvatska bi morala početi uvažavati i one sportove i one sportaše koji uporno donose velike medalje s najvećih natjecanja. Ako znamo da je u Tokiju osvojeno 8 hrvatskih medalja, od toga 2 u veslanju, 2 u tenisu i 2 u tekvondou, plus jedna u jedrenju i jedna u gimnastici, jasno je koji su sportaši i koji sportovi dobro poslagali svoje sportske prioritete. Kad znamo da je Lijepa naša vrlo blizu bila i osvajanju medalja u atletici, džudu, karateu ... definitivno je jasno da individualni sportovi nadiru i dolaze. Dakako, s druge strane postavlja se pitanje što se to dogodilo s rukometom, s košarkom, s odbojkom, vaterpolom? Zašto ih ili niti blizu nema odlasku na OI ili tamo baš nisu u krugu medaljaša. Nije sve u financiranju, nije odgovor samo "dajte nam više novaca". Odgovor je u stvaranju drugačijeg, vjerojatno boljeg sustava u kojem, to je točno, država treba pomoći u startu, ali već nakon nekoliko godina bi mogla baš ta država reći da je svoje napravila, a ekipni sportovi biti u situaciji da, poput nogometa, zapravo od HOO-a (ili države) i ne moraju tražiti dodatna sredstva. Pisao sam već dosta o svemu što se, navodno, događa oko te situacije, pa ne trebam ponavljati. Ipak, kako sam prošli tjedan imao priliku čuti neka razmišljanja izravno iz sporta i određenih saveza, jasno je da čak ni u savezima još nisu do kraja zaokružili što i kako to nešto zapravo žele. Osim činjenice da smo svi svjesni da nam ekipni sport nakon desetljeća uspjeha počinje nepovratno tonuti, čak i nestajati, još zapravo ne znamo, osim rijetkih, kako to vratiti na stari put uspjeha.

 

Nitko ne tvrdi da je povratak sporta na TV ekrane vidljive svima najbolji ili jedini put za oporavak ekipnog sporta, no da je dobar početak, jednostavno jest!

 

Izvor: www.sptv.hr  peJURAtivno