SPORTA NEĆE BITI

Ponekad se nađem usamljen u razgovorima o sportu u Hrvatskoj. Ne oko nekih velikih stvari, nego na primjer o uspjehu strijelaca prošlih dana – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Srebro pojedinačno, zlato momčadski u trapu, to su vijesti koje svakako volim(o) čuti. No, nekako mi se ne primaju te vijesti u većini medija. Da se dogodilo na olimpijskim igrama, dakako da bismo to slavili, ali nije. Medalje su osvojene „samo“ na svjetskom kupu u Lonatu, baš kao što su na primjer džudaši bili uspješni „samo“ na europskoj razini u Dubrovniku ili karataši „samo“ na turniru u Portugalu. Pa se pitam tko zapravo stvara te sportske ljestvice praćenja pojedinih sportova ili pojedinih događaja, odnosno je li njihova zastupljenost u hrvatskim medijima uopće paralelna s interesom koji stvaraju kod publike. Je li baš činjenica da medijske uredničke glave u konačnici osobnim odabirom i izborom vijesti i prioriteta, zapravo preferiranjem određenog događaja uzdižu neki sport ili događaj ispred nekog drugog, a bez ikakve sportske i realne logike? I zašto, pobogu, zbog takvoga pristupa svjetski reli u kojem su najbolji Hrvati u debelo donjem domu poretka iskače iz svakoga medija na račun već spomenutih trapaša, karataša ili džudaša?

 

Dakako, sad bi trebala slijediti neka super ozbiljna analiza stanja u hrvatskim medijima, posebno onima koji prate i sport, pa financijski pokazatelji, broj novinara koji sport prate, obrazovanje takvih novinara, pa analiza uspjeha pojedinog sporta u odnosu na broj zemalja u kojima se taj sport prati, pa tradicijske vrijednosti pojedinog sporta, pa osvojene medalje u svjetskim ili europskim natjecanjima, na olimpijskim igrama i tako dalje. Na kraju bismo svakako došli do nekakvih ocjena s kojima bismo vrijednost svakog pojedinog sporta pokazali prema van, objektivno. Pitanje je bismo li i na taj način preokrenuli ranije spomenute medijske prioritete koji se svakodnevno pojavljuju kao vrlo bitni, važni i naglašeni.

 

To se zapravo zove kategorizacija. To je nešto za čime mnogi čeznu i prizivaju ju, posebno u hrvatskom sportu u kojem prave i istinske kategorizacije sporta i nije bilo još od osamostaljenja države, a što je iznimno teško za napraviti. Razlozi su višestruki, no većinom se svode na politički utjecaj, pa tek ponekad na stvari poput stanja obrazovanosti ili bliskost s gospodarstvenicima kojima je stalo sebe izdići vežući se za neki klub ili pojedinca. To se ne odnosi na tisuće ljudi koji su tijekom prošloga tjedna posjećivali trase različitih brzinaca uz svjetski reli, jer bi oni ionako bili tamo, pa da baš niti jedan hrvatski medij o reliju nije objavio ni slova ili sekunde. To su, ipak, velikim brojem stranci koji koriste ovakve prilike ne bi li uz sport i uz takav oktanski izazov dodali i svoju drugu, ljudsku potrebu za druženjem i upoznavanjem drugih zemalja. To su zapravo sportski turisti. Izgleda, ipak, da oni svojim načinom pristupa sportu itekako utječu i na uredničke politike hrvatskih medija, u kojima ispada da je sve što je izvan RH treba biti bolje od bilo čega što hrvatski sportaši ili sport u cjelini ostvaruju. No, nisu samo mediji upitni!

 

Smeta me, naime, što naše, domaće, hrvatsko ministarstvo koje se još i zove „turizma i sporta“ uporno zaboravlja da se zove „i sporta“ i silom još dodatno financira te turističke stvari u, kako oni kažu, svrhu promocije Hrvatske. Jednostavno se s tim ne mogu složiti, da se hrvatski sportaši koji su dokazano najbolji ambasadori RH na taj način stavljaju u drugi plan. Naime, nastave li se financirati samo ti vanjski trendi događaji, bez koordiniranog uvažavanja hrvatskoga sporta i sportaša na nacionalnoj razini, dakle i u medijima, uskoro sporta u Hrvatskoj neće biti.

 

PRENOSIMO www.sptv.hr peJUREAtivno