TOUR DE FRANCE: Roglič na putu Pogačaru koji juriša po treću titulu

Detalji: Objavljeno: 03. Srpanj 2022.

Iz Kopenhagena 109. izdanje najveće biciklističke utrke na svijetu. Danska je dobila čast da se u njoj voze tri etape, prva na kronometar i još dvije sprinterske, a onda kreće borba za veliki trofej po Francuskoj. Pritom će, naravno, presudno biti ono što će se dogoditi u Alpama i Pirinejima - piše Neven Bertičević, novinar SN.

Bez obzira jesu li zaljubljenici u tenis ili u biciklizam, a čak i ako nisu zaljubljeni ni u jedan od njih, svi koji na bilo koji način prate ono što se događa u svijetu sporta prihvatiti će teoriju da nema dva veća pojedinačna događaja koji se odvijaju u istom mjesecu. Naravno, radi se o Wimbledonu, koji će u nedjelju doći do pola ovogodišnjeg puta i Tour de Franceu, koji će danas iz Kopenhagena krenuti na put dugačak 3328 kilometara.

Tour će nakon 21 etape biti tradicionalno zaključen sprintom na ulicama Pariza, a Francuzi, slično kao i na nedavno završenom Roland Garrosu, desetljećima čekaju domaćeg pobjednika. U Roland Garrosu je ta pauza dugačka 39 godina, posljednji pobjednik bio je Yannick Noah, kojem je to uspjelo 1983. godine. Francuzi nisu daleko od te brojke ni kad je Tour de France u pitanju. Svake godine se nadaju da će napokon u Parizu slaviti pobjednika iz svoje države, ali to se neće dogoditi ni ove godine. Realno, Francuzi nemaju tu klasu u ovogodišnjoj konkurenciji. Iako im sjajnih biciklista oni ipak nisu dovoljno veliki da bi ostvarili ono što je Bernard Hinault ostvario 1985. godine kada je kao posljednji Francuz osvojio Tour de France.

BEZ IMENA OD '99. DO '05.

Ako je gledati po nekakvim statističkim podacima, čini se da je do trijumfa u Francuskoj teže doći nego bilo gdje drugdje na svijetu. Uostalom dovoljno je pogledati tenis i Wimbledon pa se sjetiti da je Novak Đoković tamo bio pobjednik 6 puta, a bilo ih je još s velikim brojkama.

Teško je reći da Tour de France danas, ili još uvijek, boluje od doping afere, koja se rađala i stvarala godinama u laboratoriju Lancea Armstronga i njegovih pomagača. Unatoč silnim optužbama koje su se vrtjele oko njegovog imena, Amerikanac je prošao cijelu karijeru samo okrznut nekoliko puta, ali nikada doista pogođen. No, na kraju, pritisnut sa svih strana optužbama, ali i dokazima protiv njega i njegove momčadi, Lance Armstrong je otvorio srce u specijalu legendarne voditeljice Oprah Winfrey i javno priznao da se dopingirao najveći dio svoje karijere. Pritom je, budite sigurni, debelo naplatio "otvaranje srca". Njegovo priznanje pogotovo su teško prihvatili oni koji su izborili najtežu utakmicu, životnu utakmicu u borbi s rakom, a kojima je on bio veliki uzor i vodilja. Teško je bilo onima koji su mu vjerovali prihvatiti da su svih tih godina bili zaslijepljeni, a i danas ima onih koji će reći da je to sve bila jedna obična zavjera.

Podatak da od 1999. pa do 2005. godine u svim godišnjacima, tamo gdje je rezervirano mjesto za pobjednika, nema imena i prezimena, puno će reći. Armstrong, kojemu su oduzeti svi naslovi koje je tamo osvojio, a bilo ih je sedam, jednostavno je izbrisan s tog popisa, a biciklisti kojima je nuđeno da preuzmu mjesto na kojem je bio Armstrong to jednostavno nisu prihvatili. Poput njemačkog bicikliste Jana Ullricha, koji nije želio uzeti ono što nije njegovo, odnosno ono što nije zaradio na cesti.

I to je priča o sportu, priča koja traje godinama jer bez obzira koliko bilo "zviždača" ili onih koji su bili spremni svjedočiti u bilo kojem doping postupku, uvijek je bilo dovoljno i onih koji u svemu tome nisu željeli sudjelovati. To je bila crna strana Tour de Francea, crna strana biciklizma kao sporta, ali toga nije bila oslobođena ni atletika ni dizanje utega ni skijaško trčanje... Ali s vremenom, koliko god netko tvrdio da iza svakog ugla u svakom sportu uvijek postoji netko tko će se usuditi gurnuti ruke u otvorenu kasu prepunu milijuna i uzeti više nego što mu je potrebno, koliko god uvijek ima onih koji zaključe kako je isplativo nečasno živjeti jedno određeno vrijeme, nego časno se boriti, te crne faze prođu i dođu ljepše. Tour de France je svoje prošao i ovo je novo vrijeme.

LEMOND POSLJEDNJI

Tour de France je najkompliciranija utrka na svijetu i jedna je od onih koja nudi sve manje izgleda sprinterima. Ove godine, nakon dvije danske sprinterske etape pa se do kraja, do Pariza, samo će još četiri biti programirane za sprintere. Zbog toga i nije pretjerano čudo da ove godine u momčadi Quick Stepa neće biti Marka Cavendisha, koji je prošle godine bio apsolutna senzacija Toura jer je gotovo na kraju karijere osvojio četiri etape na Touru, majicu najboljeg po bodovima i poravnao se po broju etapnih pobjeda sa slavnim Belgijancem Eddyjem Merckxom. Obojica su osvojila po 34, ali ukupnu dominaciju čovjeka kojega kojeg se tretira najvećim biciklistom svih vremena nitko neće moći dostići ni nadmašiti. Ukupno je Merckx, osim što je pet puta bio pobjednik Tour de France, isto toliko puta Gira i jednom Vuelte osvojio 62 etapne pobjede na tri Grand Tour utrke (34 na Touru, 24 na Giru i 6 na Vuelti).

Kad smo već kod velikih ili najvećih pobjednika, samo su četvorica svjetskih majstora pet puta osvajali Tour de France - Francuzi Jacques Anquetil i Bernard Hinault, Belgijanac Eddy Merckx i Španjolac Miguel Indurain. Anquetil je osvojio četiri naslova za redom, Merckx također, a jedini koji je svih svojih pet pobjeda ostvario u nizu bio je Španjolac Indurain. Četiri naslova ima Britanac Chris Froome i tu je prekinuta ta nit velikih pobjednika u velikim nizovima.

Danas kada svijet biciklizma ponovo ima velikog favorita i nekoga tko je u stanju osvojiti treći Tour u nizu, treba se sjetiti da su samo još trojica biciklista po tri puta osvajala Tour. Od vremena kad je to uspjelo Belgijancu Philippeu Thysu prošlo je jako puno godina (1913., 1914. i 1920.), Francuz Louison Bobet je to napravio u 50-tim godinama prošlog stoljeća i to uzastopno (1953., 1954. i 1955.), a posljednji kojem je to uspjelo je Amerikanac Greg LeMond (1986., 1989. i 1990.). Čovjeka kojeg se svijet sjeća po sjajnim nastupima, ali i kao onoga koji je dominirao i pojavom i nastupom prije i nakon utrka, ove godine bi mogao ponoviti dečko iz Slovenije.

Iako su Slovenci imali bicikliste koji su nešto značili sve do pojave nove generacije kojoj pripadaju i Primož Roglič i Tadej Pogačar nije se moglo raspravljati o velikim stvarima kao što su pobjede na Tour de Franceu. A onda je to prije dvije godine postala realnost. Tada je Primož Roglič, u situaciji kad je praktično već imao osiguranu pobjedu, neshvatljivo posrnuo u pretposljednjoj etapi na kronometar. Trebao ju je samo normalno odvoziti da bi osvojio Tour, ali se on ponašao kao da je vozio u živom blatu, a iskrsnuo je iz pozadine Tadej Pogačar i kreirao čudo na biciklističkoj mapi svijeta.

To čudo traje i dalje jer ne samo da je Pogačar obranio naslov prošle godine, nego i ove godine ulazi u utrku kao najveći favorit. A ako osvoji treći uzastopni trijumf to je već korak do ulaska u legendu.

U međuvremenu su i Roglič i Pogačar osvojili i medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju, Roglič na kronometru, Pogačar u cestovnoj utrci i danas kad se sve zbroji i oduzme čini se da će utrka u Francuskoj biti utrka dvojice sjajnih Slovenaca.

BEZ NEKIH VELIKIH VOZAČA

Velike utrke kao što je Tour de France nisu samo utrke pojedinaca, nego je iznimno bitna momčad koja stoji iza njih, a čini se da su momčadi Rogliča i Pogačara najbolje posložene. Pogačar je okružen vozačima koji su spremni na sve, ponajviše u brdima predvođeni Poljakom Rafalom Majkom, ali ima tu još biciklista koji znaju što i kako mogu u visinama. No, oni se razlikuju i od mnogih drugih momčadi jer se čini kako imaju čovjeka koji je sa samo 22 godine u stanji u pobjeđivati i kontrolirati sve oko sebe. Od brda, bez obzira koliko su zahtjevna, preko etapa na kronometar, koje su znale biti presudne u trotjednim utrkama, pa do općeg fizičkog stava, onoga što ljudi znaju nazvati govorom tijela. Taj govor tijela je čini se daleko najizraženiji kod Tadeja Pogačara i zato je on najveći favoriti za još jedan, treći trijumf u Francuskoj.

U Francuskoj neće biti nekih velikih vozača; Francuza Juliana Alaphilippea, Belgijanca Remca Evenepoela, Ekvadorca Richarda Carapaza, a unatoč najavi da bi se mogao pojaviti na Tour ipak ne dolazi ni ovogodišnji pobjednik Gira, Australac Jai Hindley.

Ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, a u biciklizmu je to uvijek moguće, ovo bi doista mogla biti utrka udvoje. Utrka u kojoj će Primož Roglič trostrukom naslovu na španjolskoj Vuelti pokušati dodati i prvi na Tour de Franceu, a Pogačar bi mogao trećim trijumfom zaredom otvoriti novu stranicu u svijetu biciklizma. Stranicu rezerviranu za najveće.