Imali smo prošlih dana priliku čuti kako ni vrhunski treneri nisu ljudi bez emocije, kako i oni duboko proživljavaju poraze, kritike, loše igre svojih ekipa. – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
Dakako, većina vas će odmah pomisliti na Antu Čačića, trenera Dinama, koji se na klupskoj presici nakon teškog europskog poraza malo previše opustio u špotanju kolega, ali ja sam prvo pomislio na Nenada Šoštarića, rukometnog maga Lokomotive i ženske reprezentacije. Godinama čovjek gradi klub, igru, igračice, a godinama te igračice odlaze u druge, bogatije sredine, bez da i Neno osjeti punu snagu svih onih koje je naučio rukometu. Pa je malo svojeg unutarnjeg nemira izrekao kao kritiku vlastite trenutačne klupske ekipe nakon neugodno velikog europskog poraza, malo je jada izrekao u ocijeni količine dana za pripremu reprezentacije uoči europske smotre, a dio je sasvim sigurno zadržao i za sebe. Nadam se samo da su ga rezultati pripremnih utakmica reprezentacije protiv Slovenije (dvije pobjede) ipak vratili u staro raspoloženje koje nam obećava dobre predstave rukometne vrste na predstojećem euru.
Zanimljivo je kako obojica spomenutih trenera u hrvatskom sportu rade u klubovima koji doslovce proizvode igračice/igrače, koji uz sjajne učitelje postaju nova kvalitetna pojačanja prvo svojih klubova, a potom i mnogih drugih, a nerijetko i sportske zvijezde, u konačnici članovi reprezentacije Hrvatske, što nije nevažno. Razlika je jedino u tome što to u nogometnom klubu rade svjesno, s namjerom da takve igrače što prije i što skuplje prodaju, dok u rukometnom klubu jednostavno moraju prodavati, zbog kronične besparice i neimaštine. A oba kluba popunjavaju nacionalnu reprezentaciju čak s iznimno visokim postotkom svojih članova i oba su kluba iz Zagreba. No, tu im svaka sličnost prestaje. Napisao sam i zašto, samo još dodajem i da definitivno cijena bilo koga tko izađe iz Dinamove škole iznosi više od svih igračica Lokomotive koje su izašle iz škole rukometa ili igrale za prvu ekipu u zadnjih 10 godina. To je ta sportska realnost i neugodna razlika koja Šoštarića ima pravo frustrirati, jako.
U tjednom sažetku lako bih napisanome mogao dodati i ragbijaše, koji na super jaku utakmicu u Švedsku putuju bez nekolicine važnih igrača zato jer dečki ne mogu dobiti slobodne dane na poslu. A, na žalost, od ragbija se u Hrvatskoj ipak ne može živjeti, pa je i poraz od Švedske bio upisan još i prije nego što su oni koji su mogli putovati sjeli u avion. To sve je realnost hrvatskoga sporta. Hoće li novi zakon o sportu olakšati situaciju, ne znam, ali sam svjestan da se o hrvatskom sportu napokon priča i piše više nego prije.
Najgledaniji hrvatski televizijski dnevnici daju sve veću minutažu sportu, a moji se kolege trude da što više domaćih sportskih priča osvane na ekranu. Na SPTV-u napokon prenosimo po jednu utakmicu svakoga kola vaterpolskog, odbojkaškog i rukometnog prvenstva, uskoro nadam se i košarkaškog, tako da je ono o čemu sam pisao dugi niz godina napokon tu. I Vlada RH je odlučila ove i iduće godine dodati ne malih 50 milijuna kuna samo za ekipne sportove preko HOO-a, što valjda znači da se nešto i s te strane, koja je do sada sport doživljavala samo kroz fotkanje s prvacima, pokrenulo?
Zapravo, kad kažem „pokrenulo“ mislim samo na ekipne, loptačke sportove. Pojedinačni sportovi su nam još uvijek vrlo dobri, organizirani, uspješni. Karataši, džudaši, kuglačice, boksači, jedriličari, tenisači, boćari, veslači, atletičari i mnogi, mnogi drugi uspjevaju.
Neka tako i ostane, a loptači neka krenu tim putem, što prije.
www.sptv.hr peJURAtivno Foto: Novi list, HRS