SLAVKO CVITKOVIĆ: 'Oštetio sam sluh roneći pod slapom Korane ...'

„Sad imam ponudu koja se ne odbija bedinam 8-godišnjeg unuka Šimuna koji igra košarku u Dinamu“, kaže nam Slavko Cvitković  - piše Tatjana Pacek, novinarka 24 SATA.

 

Proslavljeni sportski novinar, legenda sportskog novinarstva, te 1993. javnosti je saopćio groznu vijest.
- Najgori dan u mom životu bio je kad su me u jutro zvali da pripremim prilog. I sad se sa zebnjom sjećam tog trenutka, glasa koji mi je drhtao dok sam izgovarao: 'Nema nam više Dražena'- prisjetio se Slavko Cvitković. 

 

S Draženom Petrovićem je, prisjeća se, imao barem 100 intervjua. Nema drugog novinara u Hrvatskoj koji se može pohvaliti da je ručao i večerao s braćom Schumacher, da se u Ferrari ušetao kad bi se sjetio ... Ručao je tamo i s Berniejem i Slavicom. Bili su toliko dobri da je nagovorio Bernieja da stane na stolicu i zagrli Slavicu, da konačno budu iste visine.

 

 

S Michaelom Schumacherom ostajao je i nakon službenog dijela, pričali su o svemu. Pratio je i Chicago Bullse u najboljim vremenima, dva puta po tri naslova prvaka, s našim Tonijem Kukočem. Ali Kukoč mu nije mogao pomoći oko intervjua sa superstarovima jer je i sam bio relativno novi.

 

- Ostao je Bog. Samo jedan. Jordan. Znali su tko sam i on me je pozvao: 'Dođi k nama'. Samo su prvih dva, tri pitanja bila jedan na jedan, a onda su se sjatili i svi ostali. Tako je nastala jedna ekskluziva s Jordanom - kaže Cvitković.

 

INTERVJUIRAO VELIKANE

 

S vremenskim odmakom od kojeg desetljeća silno je sretan da je intervjuirao takve velikane. Smatra da Jordan i Schumacher i danas spadaju među najveće sportaše svih vremena. Nedavno je zgode sa svjetski proslavljenim sportašima ispričao gledateljima "Zlatne lige".

 

- Iznenadio me poziv u emisiju. Mare Nemčić htjela je obradovati svoje ljude u mirovini. Nisam bio na televiziji osam godina i sa zadovoljstvom sam se odazvao - priča. 

 

Njegova generacija ostavila je veliki trag u 40, 50 godina. S vremenskim odmakom, svojom je karijerom iznimno zadovoljan. Proputovao je sve kontinente, iza njega je 7000 prijenosa, 14 Olimpijada, 20-ak Final Foura, desetak Europskih prvenstva, radio je sve hrvatske košarkaške medalje, a od zadnje je prošlo 27 godina. Ne zna kako se je uspio sačuvati, ostati živ prenoseći košarkaške neuspjehe nakon toliko godina uspjeha.

 

- Ako se i mlađi sjećaju one: 'Spusti se Franjo', znači da sam nešto napravio. Izmislio sam onu: 'Srebro je bilo zlatnog sjaja' - priča. 

 

Po 150 dana u godini bio je na putovanjima, a nije bilo autoputa. Rutu Zagreb - Karlovac vozio je svakodnevno 18 godina. Osam Stojadina je, dodaje, potrošio na benzin, dok nije shvatio da će se jednom ubiti od umora. Tad se preselio u Zagreb. U mladosti je igrao, potom i pratio košarku, Formulu 1, skijaške skokove, prošao kroz sve vrste novinarstva: Radio Karlovac, Karlovački tjednik, Radio Zagreb, na televiziju je došao kao student i nakon 40-ak godina na HRT-u uslijedilo je još sedam honorarnih godina Eurolige na Sport klubu. Kao najbolji trenutak karijere izdvaja Olimpijadu u Barceloni.

 

- Vrh vrhova. Nikad Amerikanci nisu došli u takvom sastavu na OI kao tad. 

 

- Svijet je bio osupnut, očekivalo se da će Ameri dobiti Ruse i osvetiti se za poraz u Münchenu prije 40 godina. Mi smo to spriječili i igrali finale - prisjeća se. 

 

Na počecima se moglo naslutiti da će Cvitković napraviti veliku komentatorsku karijeru. Studirao je, radio i uspijevao. Mentori su mu bili Mladen Delić i Milka Babović.

 

- Ona nam je usadila serioznost, da uvijek i svugdje dođemo pripremljeni, a iz toga se kasnije rađala kvaliteta. Živjeti u vrijeme takvih veličina zaista je golema čast, povlastica - kaže Cvitković.

 

POTKRAO MU SE GAF

 

Pamti i gaf koji mu se potkrao, jedan u cijeloj karijeri: Umjesto "košarkaški sladokusci" rekao je "sladokurci". O tome se i danas sa smiješkom priča, bez ikakve zamjerke. Od najranijeg djetinjstva   sve je upućivalo na to da će sport biti njegova profesija. Po 15, 20 kilometara vozio je bicikl. U njegovu dvorištu bili su koš, mreža za odbojku, golovi za mali nogomet, a u haustoru ping-pong stol. U   voćnjaku između šljiva bile su male prepone, skakali su motkom između grana od šljiva, imali su i pušku floberticu kojom su vježbali gađanje. Blizu je bila i Švarča, cesta na kojoj su se sanjkali,   skijali, pa i izvodili skijaške skokove.

 

 - Imao sam osobni rekord od 13 metara. S padom. Ljeti smo išli na Koranu, ronili do slapa i tu sam izgubio sluh. Dugih 40, 50 godina imam kronične upale. I još šuma, obližnja Kozjača, gdje smo   vježbali gađanje lukom i strijelom te se šuljali - priča Cvitković. 

 

Iza njega je i period ratnog novinarstva. Prvih šest mjeseci rata, u ljeto '91., trebao je netko biti koordinator studija u Sisku. Izmjenjivao se s kolegama Majom Sever, Tihomirom Ladišićem,   Denisom Latinom i Joškom Martinovićem. Nakon Siska, tri mjeseca je izvještavao iz Karlovca. 

 

 - Moj grad je bio u velikoj opasnosti, s puno stresnih situacija i ponosim se tim ratnim reporterstvom. Pojma nismo imali, ali sve smo naučili - kaže. 

 

Danas više ne živi toliko intenzivno. Namjerno je usporio i sad, kaže, vozi u prvoj, drugoj. Dosta čita, pliva, šeta, vikendom voli nekamo otići. 

 

 - Dobio sam ponudu koja se ne odbija - bedinam osmogodišnjeg unuka Šimuna koji igra košarku u prvoligaškom Dinamu. Radim još pomalo, ali ne da me oterećuje, nego da mi je zadovoljstvo - završava. 

 

 PRENOSIMO: 24 sata Supershow FOTO: 24 sata/VL, facebook,radiobalkanfox.com