SPORT, GIBANJE, SREĆA

Ne bih htio nikoga uvrijediti, a posebno ne popovati roditeljima ili trenerima u sportu, koji su oduševljeni rezultatima svoje dječice zamolili ... – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV. 

 

Ne bih htio nikoga uvrijediti, a posebno ne popovati roditeljima ili trenerima u sportu, koji su oduševljeni rezultatima svoje dječice zamolili (pristojno, da ne bude zabune) da ih dođemo snimiti na aerodrom pri povratku s uspješnog natjecanja i osvajanja nekoliko medalja. Namjerno ne pišem sport i namjerno ne pišem natjecanje, jer zapravo i nije bitno. Važno je da su nam se svi životni kriteriji, pa i sportski, sasvim pobrkali.

 

Da, naravno da je važno biti uspješan u sportu. Da, naravno da je lijepo osvojiti medalju, dvije, pet. Da, naravno da to treba i javno obilježiti, kako zbog djece, njihovih roditelja, kluba, još više zbog nekakvog poboljšanog kriterija koji će klubu i trenerima u klubu (valjda) donijeti neke novce iz gradske ili državne blagajne. Valjda. Sve je to meni jasno. No, kako to utječe na tu djecu? Idem redom; ako je sad neko dijete osvojilo medalju, pojavi se na ekranu nacionalne televizije, a za 2 mjeseca iz različitih razloga prestane trenirati, što se jako često događa, što onda? Ili, ne jednom, što ako su treneri prenapregnuli tu djecu samo zbog konačnog rezultata i dijete nikad više ne bude ni blizu nikakvoj medalji, makar svaki dan treniralo, jer su im unutarnji, a još uvijek dječji kapaciteti jednostavno potrošeni samo zbog te jedne dječje medalje? Što ako neki ambiciozni roditelj nakon pokazivanje njegovog djeteta na ekranu poželi ucjenjivati klub ili savez i tražiti neke dodatne novce, ustupke ili stalni angažman u reprezentaciji? Što ako….ima tisuću stvari koje u razvoju mladoga sportaša mogu krenuti loše. Televizija i mediji takvu lošu sliku u najvećem broju slučajeva mogu samo pogoršati i zaoštriti razlike ili odnose.

 

Jedno je osvojiti medalju u dječjoj kategoriji, kadetskoj, a sasvim nešto drugo kad to budu juniori i (daj sreće) seniori. Mediji, a posebno TV, ne bi smjeli samo tako, bez razmišljanja uletjeti u zamku i otići na taj aerodrom snimiti povratak dječice s medaljama. Isto tako, trebali bismo prestati napamet proglašavati klince „novim Modrićem“, „novim Boltom“ ili „budućim Ivanom Balićem“. TV mediji bi, a SPTV i hoće, trebali otići u uspješan klub i snimiti uvjete, porazgovarati s trenerima, spomenuti i medalje, komunicirati s tom djecom u njihovom „domaćem“ ambijentu, gdje se osjećaju dobro i sigurno. Ne na aerodromu, zahtjevajući od djece da daju izjave iste razine kao i npr. braća Sinković. Sve ostalo može postati katastrofa, pa čak i pridonijeti nekoj frustraciji pojedinca, koji nakon toga odluči više se ne baviti sportom. Da, znam da u ovom tekstu ima puno otvorenih mogućnosti, podosta nagađanja i mnogih „ako“, ali dok god su moguće i dok god prijete normalnom dječjem razvoju budućeg sportaša, možda i olimpijskog pobjednika, treba o njima razmišljati i učiniti sve da se ne dogode samo zbog medalja na nekom dječjem natjecanju. Kako mi na televiziji, tako i prvenstveno treneri, valjda ujedno i pedagozi u klubovima. Nisu se naime, jednom dogodili izluđeni roditelji, neshvaćeni treneri, ambiciozni predsjednici klubova koji su, svaki za sebe ili skupno uspješno „ubili“ karijere kvalitetnih klinaca. Možda od njih doista nikad ne bi postali olimpijski pobjednici, ali – ruku na srce – pa ne mogu baš svi koji se bave sportom biti olimpijski pobjednici, zar ne?

 

Sportska televizija ima zadaću promovirati dobar rad u klubovima ili savezima, kako bismo i s te strane naveli djecu, a još više roditelje, da upute klince u sport. No, naša je dužnost, zajedno s trenerima i dužnosnicima u klubovima i savezima i da im na vrijeme skrenemo pažnju na činjenicu da nismo svi rođeni pobjednici, ali smo svi ljudi kojima treba sporta, gibanja i sreće.

 

 www.sptv.hr peJURAtivno