TORTURA TJELESNOG ODGOJA

I tako, ministar Fuchs se dosjetio djeci omogućiti da gledaju nogometnu utakmicu reprezentacije, umjesto škole i povijesti ili zemljopisa, ili čak i vjeronauka, jer u njegovom se mandatu ne treba poštovati odluka da vjeronauk mora biti prvi ili zadnji sat nastave. – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Ne bi se, ni u ludilu, dosjetio da umjesto nekog od tih predmeta ista ta djeca svaki dan IGRAJU nogomet, odbojku, trče, preskaču uže, razgibavaju se? Ne, to ne, ali gledanje nogometa, dakle i opet sjedenje pred ekranom, to može? Odosmo mi definitivno kvragu.

 

Na stranu sve političke, stranačke i ine slične konotacije, ovdje je riječ o djeci! O istoj djeci koja tjedno imaju još uvijek samo dva sata tjelesnog odgoja, a poneka ni to, jer se u nižim razredima nekim učiteljima to jednostavno ne da, ponegdje ne mogu naći prostor, jer nema sportskih dvorana, a i neki roditelji, dodatno, to još smatraju pogreškom, da se njihova kćer ili sin znoje. Zamislite!? U srednjim je školama, a posebno na fakultetima situacija još gora. Uskoro ćemo, tako, imati samo udžbenike tjelesnoga odgoja jer se na tjelesnom odgoju u školama klinci neće više smjeti uopće micati, nego će samo bubati napamet definicije kao što su „što je to sport“ ili „koliko je hrvatska osvojila olimpijskih medalja“ i slične. U udžbeniku će, jasno, ostati podatak da je jednom živio jedan nogometaš (naučiti napamet definiciju „što je to nogomet“!), koji je od rođenja s djedom tjerao koze po pustopoljinama velebitskih livada, da se volio igrati s loptom, da je svojim odnosom prema svijetu, prema svojem tijelu i prema sportu obilježio vrhunsku nogometnu karijeru do četrdesete godine, jer je cijenio sport, kretanje i trening, uz pravilnu prehranu cijeloga života. I pisat će u knjigama da se zvao Luka Modrić i da je među posljednjim hrvatskim sportašima koji su znali što to znači svaki dan trenirati, makar hodati, čak i u obliku tjeranja koza po obroncima velike planine. I vjerojatno će pisati da je njegovo ime dodano na spomen zid iza kipa velikog ministra koji je, napokon, zabranio bilo kakvu sportsku i rekreativnu aktivnost u hrvatskim osnovnim i srednjim školama polovicom tridesetih godina 21. stoljeća. Jer, dođavola, zašto bismo našu djecu izlagali toj torturi zvanoj tjelesni odgoj, kad ima tako lijepih medicinskih i farmaceutskih pomagala za mršavljenje, za tlak, za bol u križima, za potenciju…..

 

Možda u taj udžbenik uđu i imena Leone Popović i Zrinke Ljutić. Pisat će u udžbeniku, uz ilustraciju nekoga vunderkinda s likovne akademije, da su prvoga dana SP u nogometu 2022. njih dvije u Finskoj ostvarile povijesni rezultat. Barem neki tako kazuju. Doduše, pitat će se neki zaigrani osnovnoškolac, štreber, što je to onda napravila Janica Kostelić, ako je ovo povijesno, ili će starija grupa na gimnazijskim satovima govorništva braniti tezu da je ipak povijesniji rezultat npr. Tina Srbića u gimnastici, ali to je sad nevažno. Važno je da će u predgovoru tog udžbenika pisati da je 23. studenog 2022. u hrvatske škole uveden novi predmet: gledanje nogometne utakmice. Predmet koji će uskoro, kaže udžbenik iz 2055., postati obavezan, ali će ga vrlo brzo morati ukinuti jer, zamislite, već do 2033. neće uopće biti hrvatskoga sporta, hrvatskih sportaša niti utakmica hrvatskih reprezentacija na raznim svjetskim prvenstvima. Sastat će se, dakako, Vlada nekoliko puta i raspravljati o tom problemu, ali bez konačnog zaključka, prvenstveno zato jer se na istoj sjednici moralo raspraviti i o povećanju davanja za hrvatsko zdravstvo, zbog nagle pojave neobjašnjivih i čudnih bolesti u Hrvata, posebno najmlađih.

 

Ali dok god čujete prijenose domaćih liga sa SPTV-a, znajte da ima živih sportaša …

 

www.sptv.hr peJURAtivno Foto: e-Zadar.hr