Dva dana nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 17. siječnja 1992., Međunarodni olimpijski odbor (MOO) donio je odluku o privremenom priznanju Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO).
U skladu s ovlastima koje im je povjerio Izvršni odbor MOO-a, na sastanku početkom prosinca 1991. godine u Lausanni, čelnik olimpijskog pokreta Juan Antonio Samaranch, u društvu četvorice dopredsjednika MOO-a, pročitao je akt od privremenom priznanju HOO-a. Time je naš olimpijski odbor stekao sva prava u olimpijskoj obitelji, osim prava odlučivanja na sjednicama. Ujedno je dobio i pravo premijernog sudjelovanja na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu u veljače te kasnijim ljetnim Igrama u Barceloni iste godine.
Iz sjećanja prvog glavnog tajnika HOO-a Slavka Podgorelca za izdvojiti su činjenice: „Pismenu potvrdu odluke da je Hrvatska primljena u Međunarodni olimpijski odbor primili smo u ured HOO-a telefaksom još istog dana u podne, a već pola sata kasnije zvali su nas iz Kalifornije i čestitali nam na članstvu. U idućih pola sata stigao nam je i poziv iz Francuske u kojem su tražili hrvatsku himnu i zastavu za potrebe nastupa naših sportaša na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu“.
Privremeno priznanje potvrđeno je 6. veljače 1991. na 98. sjednici MOO-a, a definitivno priznanje uslijedilo je na 101. sjednici u Monaku 24. rujna 1993. godine. No, kako je Hrvatska stekla pravo nastupa u Albertvilleu, ostalo je samo petnaest dana za veliki posao - ishoditi akreditacije, odabrati, pripremiti i opremiti sportaše… Bilo je to prvi put u povijesti da je jedna zemlja u manje od tri tjedna od svog učlanjenja u MOO do prvog olimpijskog nastupa uspjela ostvariti sve te zahtjevne preduvjete.
Nakon promocije neovisne države u Albertvilleu, krenula je lavina veličanstvenih olimpijskih uspjeha hrvatskih sportaša i sportašica pod vlastitom trobojnicom.
HOO/Vinko Knežević