EN
HR
Prije 21 godinu Janica je na zimskim olimpijskim igrama ju Salt Lake Cityju osvojila prvu hrvatsku medalju. Bila je prva u kombinaciji. Imala je samo dvadeset godina a da će biti dobra u ovoj skijaškoj disciplini dokazala je na Igrama u Naganu 1998. godine kada je završila kao osam. – piše Damir Mrvec, novinar VL.
Janica i Ivica Kostelić dobro su upamtiti Valentinovo, Dan zaljubljenih. Ali, isključivo zbog sportskih rezultata. Naime, prije 21 godinu Janica je na zimskim olimpijskim igrama ju Salt Lake Cityju osvojila prvu hrvatsku medalju. Bila je prva u kombinaciji. Imala je samo dvadeset godina a da će biti dobra u ovoj skijaškoj disciplini dokazala je na Igrama u Naganu 1998. godine kada je završila kao osam. Nakon slaloma bila je vodeća, a spust se vozio samo dva sata kasnije i zahtijevao je osim tjelesne pripremljenosti usredotočenost i sabranost skijašica, jer to sve nije lako odvoziti u jednom danu. Suprotno očekivanjima, spustaška staza nije bila baš jednostavna i bila je nešto kraća od staze specijalnog spusta. Janica Kostelić odskijala ga je superiorno osvojivši zlato.
- Nisam bio na stazi, nego sam gledao Janičin nastup sam u sobi i plakao od sreće. Znam da će mi mnogi zamjeriti što nisam bio na stazi, ali ja joj tamo nisam mogao pomoći. Zato sam u nedjelju bio u katedrali i pomolio se za Janicu. Dali smo stipendije i drugim hrvatskim sportašima, ali ih nitko nije opravdao kao obitelj Kostelić. - rekao je tada Antun Vrdoljak, član Međunarodnog olimpijskog odbora.
Ante Kostelić, Janičin otac i trener nije mogao suspregnuti suze:
- Plakanje je dozvoljeno, olimpijska se medalja ne osvaja tako često, pogotovo ne zlatna. Ne mogu reći da je to sve. Naše je životno djelo ostvareno, ali ne i završeno, jedan je san ispunjen, možemo se probuditi – rekao je tada Ante Kostelić.
Janica je naravno bila nakon zlatne medalje sjajno raspoložena:
- Jednostavno ne mogu vjerovati. Nisam uopće svjesna svega. Kao što je rekao moj brat Ivica nakon pobjede u Aspenu, morat ću prespavati kako bih mogla i vjerovati u olimpijsku pobjedu. Kada sam stigla u ciljnu ravninu spusta nisam htjela odmah pogledati semafor, jer mi se događalo da pri brzinu padnem. Čekala sam da usporim , pa da vidim kako sam prošla. Kad sam vidjela prednost, pomislila sam da to nije moguće. – rekla je tada Janica.
Četiri godine kasnije, na zimskim olimpijskim igrama u Torinu, Valentinovo je bilo sretno za Janičinog brata, Ivicu koji je osvojio prvu mušku medalju. Bio je srebrni u kombinaciji.
- Kad sam prvi put pobijedio u utrci Svjetskog kupa postavio sam iznad kreveta listu s rezultatima da kad se probudim vidim da ej sve istina. Velika je stvar osvojiti medalju u kombinaciji jer to znači da si svestran skijaš, a tome smo Janica i ja uvijek težili. I nije me briga što je srebro, a ne zlato. Olimpijska medalja je olimpijska medalja, isto bi bilo s broncom. Boljela me noga za vrijeme zavoja "mineralna voda" u spustu ali sam rekao – Daj izdrži, Vancouver je tek za četiri godine. Morao sam to izdržati. Samo Bog zna koliko sam u to uložio. – pričao je tada Ivica rekavši pokoju riječ i o sestri Janici:
- Ona je veliki čovjek i velika sportašica. Znate što, ona je mit. Kao kralj Arthur ili Ivana Orleanska. Jedna, jedina i nedostižna – zaključio je Ivica.
PRENOSIMO Večernji list FOTO: Arhiva
