Červar za SK: 'Makli su me u igrokazu, neljudski, kao smeće'

Gotovo mjesec dana nakon što je razriješen dužnosti koordinatora struke pri Hrvatskom rukometnom savezu, Lino Červar dao je ekskluzivni intervju za Sport Klub...

 

Naš proslavljeni rukometni izbornik Lino Červar otkrio je što se događalo na sastanku na kojemu je njegova funkcija u HRS-u ukinuta i kako se zbog toga osjećao, je li mu Hrvoje Horvat zamjerio što je smijenjen na njegov prijedlog i zašto je za novog izbornika odabrao baš Gorana Perkovca, što ga najviše smeta kod alfe i omege hrvatskog rukometa Zorana Gopca i još štošta.

 

- Očekivali smo više od SP-a, nije tako ispalo. To je bilo treće natjecanje u nizu, za prva dva u vrijeme pandemije ne možemo reći da su svi imali iste uvjete. Ali uvijek ću biti srcem uz reprezentaciju jer najljepše godine sam joj poklonio. Podržavam i novi stožer, a koristim i priliku zahvaliti svima onima koji su pridonijeli svim rezultatima. - rekao je Červar u uvodu.

 

- Događaj koji se dogodio u predvečer obilježavanja prve svjetske titule koju smo osvojili, bio je takva farsa i igrokaz. To je za mene bilo veliko poniženje. Interesira me i što o tome misle Hrvatski olimpijski odbor, Nacionalno vijeće za sport i ministarstvo, kako oni gledaju na to poniženje. Cijelo vrijeme se čekalo prije sastanka što će reći koordinator u svom izvješću, bio sam u epicentru stalno. A ja zapravo imam ugovor o poslovnoj suradnji u kojemu piše da sam koordinator HRS-a za mlađe dobne selekcije, muške. Tako piše. Ali htio sam pomoći jer to je moja velika ljubav. Nisam došao upirati prstom u pojedince nego u sustav koji je to dozvolio.

 

- To je već bilo pripremljeno, da se mene makne. Sve se moje prihvatilo, samo izvještaj ne jer je jedan član rekao da nisam dovoljno istaknuo ponašanje izbornika na zadnjoj izjavi, da je to sramotno, povrijedio je cijelu državu. Rekli su mi da se moraju sramiti oni koji su ga predložili, no ja ne mislim tako. Naravno da sam i ja bio razočaran kao i Horvat tim neuspjehom, ali od mene se tražila stručna analiza. Ona se nije razlikovala od komentara u javnosti.

- Na to mi je odgovorio gospodin, neću ga imenovati, da ne prihvaća izvještaj i da je on u svom životu postigao velike uspjehe, dobio zlatnu medalju na vinu kao proizvođač. To je bilo neprimjereno, osjećao sam se kao smeće. To nije bio ljudski način rastanka. Osjećao sam se kao da dolazim na sud koji će mi presuditi. Puno puta se u mojih tih 12 godina reprezentaciije prema meni radila nepravda, ali sam šutio i trpio. Nikada nije nitko stao iza mene, pogotovo ne javno. Ali ja ih ne mrzim. Zaboraviti ne mogu, ali oprostiti se mora.

 

- Nakon što sam ostao bez majke, morao sam negdje početi raditi. Primljen sam u Istraturistu u računovodstvu, a ljeti bih radio i kao portir, na recepciji… U računovodstvu sam bio referent osnovnih sredstava, a bio sam i član komisije za dodjelu stambenih kredita. U najužem izboru bile su dvije molbe: jedna jednog direktora i druga mladog bračnog para. Moj je glas presudio i dao sam prednost tom bračnom paru. Jednog dana u našu kancelariju dođe taj direktor koji nije dobio kredit i rekao da me se sjeća kako sam spavao kao pseto, kao noćni portir, kao da sam pas. Nisam reagirao, suspregnuo sam bijes. Potom sam poslao pismo Savezu omladine, Komitetu i mnogim drugima, smatrajući da nije u redu kako sam bio tretiran. Nitko mi nije odgovorio. Kao tvrdoglav Istranin, poslao sam ponovno svima i dobio odgovor. Zvao me predsjednik Omladine da oni to vide kao moju namjeru da rušim direktora. I jednog dana, izlazim iz poslovne zgrade i susretnem tog direktora. Tražio je oprost. Pogledao sam ga ravno u oči, nisam mu ništa rekao. Samo sam se okrenuo i bio sam ponosan. Pravda je pobijedila. A sad živimo kao u nekom demokratskom društvu, a rade se još gore stvari. I to je moja poruka mladima. Ja sam se rodio prvo kao ljudsko biće, a tek onda sam postao građanin. Ovo nije ljudski način rastanka.

 

- To što nisam osudio Horvatov istup. Rekao sam da je njegovo ponašanje bilo neprimjereno, ali možda su i postavljena pitanja bila agresivna. I ja sam dao ostavku u Egiptu s nečim što je mene iritiralo. Malo jesam emotivac, impulzivan sam, nismo svi isti. Smeta mi samo način. Nije ljudski. Izgledalo je to jako jadno.

- Kad je moja točka završila, morao sam se povući sa sastanka. Preda mnom se to nije reklo. Tek je kasnije to objavljeno. Nitko me nije nazvao i javio mi. Ja bih to prihvatio bez problema.

 

- Uvijek sam vidio da je on htio biti čovjek iznad mene, dominantan, ali nemam ja ništa protiv njega. Imao sam dojam da uživa u tome da njegova bude zadnja. Nikad nije poštivao struku i to me jako smetalo. Tamo sam eksplodirao na tom sastanku i rekao što mislim. Ali ne bih upirao prstom u bilo koga. To je stvar Saveza. Moja je glavna primjedba neljudsko ponašanje prema čovjeku koji je ostavio srce za to.

- Izvještaj sam mu pročitao prije sastanka i rekao je da sam čak bio i malo blag. Nije imao primjedbi. Pripremajući se za prvu utakmicu Svjetskog prvenstva protiv Egipta uvježbavali smo duboku zonu jer smo je igrali dobro na treninzima, a Egipćani nikad nisu igrali protiv takvih zona. Međutim, na utakmici vidim da igramo plitku zonu 6-0 i nisam znao zašto je došlo do promjene. Žao mi je toga.

 

- Goluža se sam javio da neće, Obrvan je bio dobio otkaz u Zagrebu, a Kljajić nema master… Kod Perkovca sam vidio iznimnu želju da bude izbornik. Bio je odličan obramben igrač, brz na nogama, igrao centarhalfa u 3-2-1 obrani koja je bila zaštitni znak ovog područja. Obrana mora biti jaka, to je osnova. Tu može dati svoj obol. Novi ljudi, nova motivacija, neki igrači se vraćaju, a i momčad je koliko vidim pomladio…

 

- Nije bio opcija. Imamo igru, mentalitet i trebamo razvijati i odgajati naše trenere. Nije sramota preuzeti od drugog neku ideju, treba pratiti Skandinavce, Francuze… Zato sam inzistirao da šaljem kadete u Pariz na turnir da vidimo u čemu se razlikujemo. Da proučavamo što oni rade.

 

- To je proaktivna obrana. Kao 5-1, ali nije. U tom trenutku kad je lopta u posjedu jednog od bekova, tri igrača anticipiraju. Možeš birati, ali moraš brzo odlučiti. Neutralizira ti protok lopte, suradnju između susjednih igrača, tako da moraš dugim loptama tražiti rješenje. Ali kod nas to nije bitno što imaš neku ideju. Pa, što mislite zašto smo osvajali medalje nego zato što smo igrali obranu drukčije od drugih.

 

- To je aktualno pitanje, ali je i razlog degresije rukometa. Dva su pristupa igri: kontrola igre i ‘run and gun’. Mora biti sinergija. U finalima rijetko kada pada 70 golova kad se odlučuje o zlatu. Ipak je kočnica. Je li samo bitno pretrčati protivnika ili ga treba i nadigrati? Treba balans. Nisu bedasti ni u Americi kada navijači viču ‘defence, defence’, kod nas je toga manje. Prvo, obrana se ne smije braniti, ona mora napadati. To je ta proaktivnost. Snagom uma i karaktera protiv mišića.

- Svi se usavršavaju, analiziraju te i ulažu u struku. A mi mislimo da struka nije bitna. Moramo poboljšati uvjete. Jedini smo sport koji nema svoju dvoranu. Ja sam bio velik protivnik izgradnje arena 2009. godine jer sam znao da je to prevara. Samo su političari iskoristili priliku. Nisu to rukometne dvorane. Rekao sam tada svima da nema smisla ni organizirati prvenstvo ako nećemo dobiti rukometni dom. Pokazao sam odmah nezadovoljstvo jer sam znao da će se ovo dogoditi. Bio sam protiv.

 

- Ja sam danas bolji trener nego jučer, stalno imam nove ideje. Ali ljudi će reći da se tamo neki penzioner gura… Ne, ne bih to. Ali bio bih fantastičan savjetnik.

 

- Jednom prilikom bili smo na nekom sastanku. Trebao sam ići kući, pozvao sam taksi. On kaže ‘Molim? Ne, ne. Ja ću te voziti. Tebe bi mi bila čast voziti kući’. I odvezao me kući. On je bio velik trener,sve je imao. Bilo mi je žao. Poštujem ga, pamtit ću ga po toj tituli 1982. i bijelom šalu. Trener pobjednik.

 

Izvor: SN/Sport klub