MOŽDA, BAŠ MOŽDA

Barem tucet ljudi me u zadnjih tjedan dana pitalo što mislim o tome trebaju li se Rusi i Bjelorusi natjecati na OI u Parizu, a sukladno tome i na natjecanjima koja su kvalifikacije za Igre? – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Zašto je Bach na to pristao, zašto Međunarodni olimpijski odbor forsira tu ideju? Sad se Ukrajinci napinju iz petnih žila promijeniti stanje, Zelenski putuje uokolo, no sve dok npr. unutar Francuske, domaćina OI iduće godine, imate dijametralno suprotna razmišljanja o tome, stanje stvari će i unutar MOO-a ostati isto. Kako većina europskih zemalja ne želi pustiti ruske sportaše u svoje zemlje, razmatra se mogućnost da prođu na OI kroz azijske kvalifikacije u pojedinim sportovima. Ne mislim ovdje pisati o detaljima takvoga plana ili još gore, o vojnim taktikama, o političkim odnosima, špijunskim ulogama ili utjecaju vojne industrije na ovakve ratove. Ovdje me zanima samo jedno – možda…

 

Valjda je svima jasno da ratovi ne počinju, ali niti ne završavaju bez pomnih planova, preciznih analiza, bez dogovora, sporazuma, kompromisa. Znamo kako je i kad je Rusija napala Ukrajinu, imamo o tome svatko svoje mišljenje, čak je UN neki dan donio vrlo jasnu rezoluciju o tome. Vjerujem da smo protiv bilo kakvoga rata, napada, protiv bombi, pucanja, protiv tenkova. No, pitanje je zašto bi Rusi i Bjelorusi dobili zeleno svijetlo za nastup na OI iduće godine? Zašto Bach forsira da su pod olimpijskom zastavom svi jednaki? Pa recimo to ovako: pregovori oko prestanka rata, siguran sam, traju vjerojatno vrlo intenzivno i vrlo uporno, pa možda čak i od dana kad je rat uopće počeo. Sadašnja situacija je zbog snažnog otpora Ukrajinaca maksimalno zakomplicirana, teška, a uz to ni ratna industrija, bojim se, ne želi baš skori kraj. Možda, dakle naglašavam riječ možda, je i Putinu svega dosta. Previše Rusa pogiba, trese mu se vlast u Kremlju. Možda (opet možda) i on želi to sve završiti, no dakako da ne želi to napraviti kao poražena strana. On želi ostati na vlasti, on želi barem prividno biti pobjednik i prema cijelom svijetu želi barem slične, ako ne iste odnose kao prije. I krenuo je, možda, u pregovore o prestanku napadanja. I u pregovore o ustupcima koje Rusija traži da bi prestala.  Jer, činjenica je, oni ustupke mogu tražiti. Veliki su, imaju “one” bombe. Uz sve gospodarske, političke ili čak i kulturne ustupke, zašto u pregovore o prestanku ratovanja ne bi ruska strana uključila i - sport? I sportaše? A znamo koja je sportska priredba najviša u hijerarhiji svih sportskih događaja. Olimpijske igre. Od pamtivijeka uz olimpijske igre vežemo prestanak ratova, pozivamo se na mir, slavimo golubicu s maslinovom granom u kljunu. O tome se i MOO prošloga tjedna oglasio, sličnim riječima. Tek vrli je novi svijet uz olimpijske igre nasilno vezao terorizam, bojkote, političke utjecaje, korupciju i svu silu drugih negativnih pojmova. Na žalost.

 

No, krenuo sam od riječi možda. Možda stvarno postoji širi plan, koji će ubrzo donijeti oporavak, prestanak pucanja, povratak životu. I možda taj plan doista uključuje i ruske i bjeloruske sportaše na olimpijskim igrama. A koga bi o tome oni koji pregovaraju trebali obavijestiti, od koga zatražiti pomoć i garancije da će u svim segmentima, pa i u tom, sportskom, biti poštovana nit dogovora o prestanku rata, o prestanku ubijanja? Pa naravno, od Thomasa Bacha i od MOO-a. Nije baš slučajno da je gotovo cijeli MOO glasao za mogućnost da Rusi i Bjelorusi, ali bez zastava i himni, sudjeluju u kvalifikacijama za OI u Parizu, kako bi se tamo doista i natjecali. A ako je moje možda točno, ako je to put u mir, onda sam definitivno za to da se ruskim i bjeloruskim sportašima to omogući. 

 

Vi niste?

 

  www.sptv.hr  peJURAtivno