OKIDAČ

Razumiju li Hrvati uopće sport? Znaju li kako se do velikih sportskih rezultata uopće dolazi? Jesu li svjesni svih sitnih detalja? – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Shvaćaju li koliko je sustav, od ulaska klinca u neki klub do postolja na olimpijskim igrama kompliciran i zahtjevan? Sve više sumnjam. Posebno nakon nedavne šetnje obalom zagrebačkoga Jaruna, za vrijeme veslačkoga treninga velikog broja veslača baš svih kategorija. Uz veslačku stazu, naime, uz vodeni dio jezera, na kopnu postoji asfaltirani put, koji je žutom crtom podijeljen na dva dijela – onaj za trenere (piše, zanimljivo: „treneri“), po kojem treneri biciklom prate svoje pulene dok veslaju po vodi i onaj za pješake, šetače, roditelje s djecom, ostale posjetitelje jezera (piše: „pješaci“). Naravno, 70% ljudi, šetača, roditelja s djecom, usporenih staraca i razigranih mladaca, ako ne i više od 70%, je gotovo po pravilu u onom dijelu staze na kojem piše „treneri“. Ostavljaju dječja kolica nasred te staze, igraju badminton, puštaju dječicu da trčkaraju po baš tom dijelu, a ne nikako po onom na kojem piše „pješaci“. Neću ni pomisliti kakva bi reakcija tih ignoranata natpisa na stazi svakih 100 metara bila da se Nikola Bralić dok zaneseno vozi bicikl i prati svaki zaveslaj braće Sinković zabije u neko dijete, nego ću upitati te potpuno nesvjesne persone, koje kampiraju na stazi za trenere zašto su, vjerujem, baš oni među masom koja sipa žuč i poziva se na bjelosvjetsku urotu kad Damir Martin ciljem prođe s tisućinkama zaostatka u olimpijskom finalu samaca? E, da je Srećko Šuk, njegov trener na biciklu mogao cijelom dužinom 2 km duge staze pratiti samo Damira i svaki njegov zaveslaj, a ne svakih 32 metra izbjegavati zapreke, badmintonaše i zbunjenu dječicu na stazi koja je namijenjena trenerima koji na biciklu prate veslače, možda bi Damir Martin bio danas olimpijski pobjednik. Zato mislim da Hrvati, iako se ovih dana masovno hvale fotkama s raznih skijanja širom Europe, većinom uz schnapps i kuhano vino, ili igranjem hakla srijedom u lokalnoj osnovnoj školi, zapravo ne razumiju bit sporta, ne razumiju sport u njegovoj suštini, a sportaši su za takve Hrvate samo tema za razgovor i eventualno pozivanje na poznanstvo s njegovom ili njezinom mamom, bratom, stricom, prabakom iz trećeg koljena…

 

Dobro je da nisu svi takvi. To viđamo sve više i u našem programu, kroz emisije koje propagiraju sport kao osnovu života. Ne samo vrhunski i elitni sport, nego sport, ponekad i kao samo malo uznapredovanu modifikaciju rekreacije, zajedničko druženje, izbacivanje znoja i frustracija iz sebe, put prema mentalnom i tjelesnom zdravlju kako sada, tako i u dubokoj starosti. To je isto Sportska televizija, medij koji svakome pokušava pokazati da je vrhunski sport samo okidač i izazov svakome od nas da krenemo u tom smjeru, a da svakako one najmlađe pokušamo držati na tom smjeru. Pa dokud došli. Hoće li ikada od njih biti svjetskih prvaka…mislim da vam je odgovor zapravo jasan?

 

U domaćim ekipnim ligama polako ali sigurno bliže se završnice, oblikuju se konačne tablice, sve smo bliže objavi imena prvaka. Dakako, u vaterpolu i odbojci nešto prije nego u rukometu ili košarci, no zanimanje za prijenose domaćih ekipnih liga itekako raste. Hrvati, oni koji paze kud hodaju Jarunom i koji doista vole sport, imali su ove sezone priliku ipak u kontinuitetu popratiti čak 5 hrvatskih liga na Sportskoj televiziji. Televiziji koja 4.4. ima točno 12 godina! Žao mi je kad čujem da neki ne žele prihvatiti taj podatak gledanosti širom Hrvatske svakoga tjedna kao relevantan, no sve je to dio priče koja traje, a koja mora imati i svoje zaplete i rasplete. I dobre i loše.

Baš kao i život, čija je sport sjajna kopija u vrlo kratkom vremenskom periodu…

 

 www.sptv.hr peJURAtivno