Hrvatskom vaterpolu prijeti potonuće. Nismo više sam vrh, nekoć smo imali desetak planetarnih klasa, a danas ...

Početno, kako ne bi bilo ni mrvice dvojbe. Nastup Barakuda u Fukuoki je neuspjeh. Oko toga nema spora. No, nije ni tragedija i silna drama, niti bi trebalo “skidati glave”. – piše Dean Bauer, novinar SN.

 

Prvo, tragedije u sportu ne postoje. U sportu postoje porazi, posrtaji, podbačaji, spletovi nesretno-nespretnih okolnosti, ali tragedije ... Ne. Baš kao što ovaj novinar niti za jedan velebni sportski uspjeh ne koristi riječ “junak”. Junaci su ljudi koji žrtvuju svoje živote za više mir, dobro i sreću zajednice. Ovo je sport i tako mu treba pristupati. Drugo, hrvatska vaterpolska reprezentacija ili Barakude su toliko dobrog, velikog učinile, takve rezultate ostvarili minulih godina i godina, da zaslužuju, itekako zaslužuju i malo kredita. Nisu pošteđeni kritike, to ne, ali mrvicu trezvenosti u kritičkom pristupu, da.

 

I DALJE SMO MI JAKA MOMČAD

 

Nije sporno da su Fukuoki igrali lošije nego što to oni znaju i mogu. Zašto? Odgovor prepuštamo puno stručnijim, pa i upućenijima od ovog novinara, ma koliko osobno dobro poznavao svakojake detalje. U Japan smo otišli s najboljom momčadi. Izostao je tek zbog ozljede Loren Fatović, ali nitko ne može reći da postoji neki igrač koji nije bio u Japanu, a trebao je. To nije istina. Nadalje, to je još uvijek 95 posto isti onaj sastav kojem se klicalo i kojem smo se opravdano divili prošlog ljeta, s naglaskom na zlato u Spaladium Areni. Prije nepunih godinu dana. Isti je i trener i cijeli stožer. Međutim, s vremenom, posljednjih 4-5 godina, neke su se okolnosti promijenile. U cijelom, tako i hrvatskom vaterpolu. Prošlog smo ljeta, uoči odlaska na SP zapisali “...više nismo elita”.

 

Ne, i dalje smo jaka, respektabilna momčad, ali u elitu danas ubrajamo Španjolsku, Italiju, svakako Mađarsku, pa možda čak i Grčku. Nekoć smo imali 8-10 svjetskih klasa, danas 4-5. Top, vrhunskih, na planetarnoj razini, da su među pet najboljih na svojoj poziciji u svjetskoj konkurenciji. To je činjenica. Nekoć smo imali Jokovića, Bušlju, Sukna, pa Garciju, Obradovića, Lončara, još ranije Burića, Barača, Dobuda, Boškovića. Uz te face su stasali i igrali ovih današnjih 4-5 klasnih i onda je to bila moć. Pa čak ni tada nismo pobjeđivali svaku utakmicu ili bili uvijek baš zlatni. No, i ovakvi smo još uvijek jaki (ne u Fukuoki) i sposobni srušiti svakog, ali ne više s lakoćom, nego s maksimalnom koncentracijom. Kada to izostane, samo djelić, dogodi se Fukuoka. Mi se na SP-u nismo “rasuli”. Uz sve naše manjkavosti i pogreške, tijesno smo gubili, čak i od Mađarske koja je napadački strah i trepet. Dakle, ima u ovoj momčadi itekako žara i kvalitete. Međutim, dugo nas mori nešto drugo što posljedično može doći do A vrste. I zato je Fukuoka poziv na buđenje.

 

REPREZENT STANJA U SPORTU

 

Hrvatski vaterpolo je u opasnosti potonuća. Šest punih godina, klinci svih mogućih uzrasta nisu medalju osvojili. Nije baš ni da je produkcija igrača izvanserijska. Kada je nakon OI u Tokiju otišlo 7-8 igrača, nije obavljena smjena generacija, već je reprezentacija “redizajnirana”. Marinić Kragić je debitirao s 31 godinom. U Fukuoki nam su najmlađi igrači Žuvela (21) i Kržić (22). Svi ostali su rođeni u devedesetima, centri Krapić i Vrlić još u krajem osamdesetih. Prosječna starost ove reprezentacije je 28 godina. Mlađih, a super sjajnih, za SP - nema! Tu je problem. Rad u klubovima, čast iznimkama, je manjkav. Trenera nema i potplaćeni su. Oni koji rade s mlađima, koji odgajaju, koji grade temelj. Ima odgovornosti ponešto na vlasti, lokalnim prije svega koje se trebaju odrediti konačno. Žele li sport ili ne žele, jer ovo i nije specifikum vaterpola. Ima odgovornosti i na ljudima iz vaterpolskih sredina. Recimo u Splitu, dva POŠK-a, a ne znate koji je lošiji. Bez uvrede, ali tako je. Pa, odagnajte ego u stranu, dogovorite se i spojite. Imat ćete veći, jači klub, više djece, više trenera, svima bolje. Mi smo donedavno imali svake godine barem jedan klub koji je mogao “pucati” na krov Europe. Posljednjih godina ni približno. Plasman na završni turnir je vrhunac.

 

Tu dakle treba početi neke stvari sređivati jer reprezentacija ... Ona je upravo ono što ta riječ kazuje. Reprezent, predstavništvo stanja u nekom sportu.

 

 Prenosimo SN Foto: G. Scala/DBM Za HVS