EN
HR
Vodstvo Cibone upustilo se u utrku s vremenom i ne zna se hoće li pobijediti plan preoblikovanja u sportsko dioničko društvo i pretvaranja tražbina vjerovnika u dionice ili ideja likvidacije i novog početka iz praha i pepela nekad velikog kluba – komentar Dražen Brajdić, novinar Večernjeg lista.
Prateći prvu Ciboninu ovosezonsku utakmicu, onu protiv Zadra, vidjelo se da štošta toga nedostaje. Ne samo petorica seniora, koji zbog duga kluba prema igračima iz prošle sezone nisu još licencirani. U VIP loži nije bilo, osim njegove slike, Mirka Novosela, tvorca Cibone koja je bila dvostruki prvak Europe. Jer, jedini naš trenerski počasnik Košarkaške kuće slavnih preminuo je ovo ljeto pa je njegova VIP stolica umirovljena baš kao što su to, podno krova dvorane, dresovi Dražena, Knege i Nakića. Dolje pak, bliže terenu, nije bilo teleskopskih tribina koje se nisu mogle izvući zbog širenja parketa za potrebe futsala. Na parketu pak nije bilo pobjedničkog mentaliteta s kojim bi Cibona svakog dočekivala.
TEŠKO JE SLUŠATI O DUGU OD 5 MILIJUNA EURA
Zamijetili smo i da nedostaje još jedna osoba, za neke nebitna, a za nas simbol odanosti Ciboninim bojama. Nije bilo tete Elze Janeš, najstarije aktivne Cibonine navijačice, koja je i sa svojih 90-ak bila redovita. No, za teta Elzu je možda i bolje da taj dan nije došla jer bi vidjela nešto što bi je dodatno rastužilo. Vidjela bi četvoricu cibosa koji ne izlaze iz igre jer ih nema tko zamijeniti.
Kada ste kroničar kluba i pratite ga tri desetljeća, onda vam je već teško pisati o spašavanju, i o postupcima iz sfere prve pomoći, kluba koji godinama "mjesečari" po rubu provalije. Bolje reći, koji je već godinama (otkako je krenula predstečajna nagodba) na aparatima.A još teže je slušati o dugu od pet milijuna eura i o mogućem stečaju i likvidaciji kluba koji predstavlja još uvijek jak brend. Uostalom, Cibona je, po istraživanju jedne domaće agencije za ispitivanje javnog mnijenja, još uvijek četvrti hrvatski klupski brend, iza tri nogometna kluba. A takvo što je, nažalost, mrtvi kapital sve dok ga netko ne krene marketinški eksploatirati. E sad je tu pitanje hoće li se dogoditi prije to – što je povezano i s planom preoblikovanja – ili će dvostruki prvak Europe biti upokojen.
Da bi došlo do spasonosnog preoblikovanja, resorno ministarstvo bi trebalo požuriti s objavom Pravilnika, proizašlog iz Zakona o sportu, koji to omoguće, a potom bi svoju ulogu trebale odigrati emocije, ali i osobne ekonomske računice. I tu je sada ključno pitanje koliko se Ciboninih vjerovnika oprostilo od svojih tražbina, a koliko njih vjeruje da pretvaranjem istih u dionice jednog dana, ako taj klub i sportski biznis uz njega zažive, uspiju nešto i dobiti. Dio domaće sportske javnosti možda i jest zasićen vapajima o potrebi spašavanja Cibone, no činjenica je da bi likvidacijom tog kluba u ionako tankoj hrvatskoj klupskoj košarci nastala nemala praznina. Doduše, možda neki u zagrebačkoj sportskoj zajednici taj "krater" jedva i čekaju pa da oni na tom prahu i pepelu "zasade" svoje ideje i projekte.
NIJE DOŠLO DO FUZIJE CEDEVITE I CIBONE
Prateći sve to, možemo samo ustvrditi da je šteta što svojedobno, dok je to bilo aktualno, nije došlo do fuzije Cedevite i Cibone, nego je Emil Tedeschi veći dio kapitala Atlantika namijenjenog sportu preselio u slovensku košarku. Neki čak žale što više nema moćnika kao što je bio Šajber koji je 70-ih naredio da četiri najjače zagrebačke prehrambene tvrtke formiraju pool i spase tadašnju Lokomotivu, kasnije Cibonu. Drugi će reći da je šteta nikad nije zaživjela ideja sportskog društva koje bi objedinjavalo sve najjače zagrebačke klupske brendove (Dinamo, Cibona, rukometni Zagreb, odbojkaška i vaterpolska Mladost). A u takvom "konzorciju" ovakva grogirana Cibona pokrenula bi se živahno s mrtve točke za vrijednost godišnje plaće (1,2 milijuna eura) jednog Dinamova napadača koji je više na klupi nego u igri.
Prenosimo: VL Foto: Alelier Hržić
