EN
HR
Pročitajte tekst Antona Samovojske, „Bavite se tehnikom, a ne novinarima“, objavljenog u Sportskim novostima 4. Svibnja:Umjesto da se bavi bitkom, Maksimir je veliki trijumf, koji to, ako se pogleda konkurencija, baš i nije, iskoristio na sasvim pogrešan način. Klubu s južne strane Zoološkoga vrta za sve loše krivi su novinari. Koji, po dobrom starom običaju, niti ne znaju, a niti ne razumiju baš ništa.
No, koji je novinarski grijeh? On je samo jedan: novinari ne mogu i ne žele provariti činjenicu da Cibalia s dvadesetak puta manjim godišnjim proračunom ovoga proljeća igra bolji nogomet od Dinama.
Maksimir, naslonivši se na trijumfalni remi s iznimno jakim Hajdukom, doista čini sve kako bi bio sve nesimpatičniji. Umjesto isprike zbog toga što je derbi postao ruina, mi još jednom doživjesmo pouke.
Dvoboj Dinama i Hajduka, lišen svih velikih i redovito opterećujućih pitanja, osim jednoga, klasičnoga pitanja prestiža, čekao se krajnjom nestrpljivošću. Ne znamo nikoga tko imalo drži do nogometa koji u derbiju svih derbija nije očekivao hrvatski nogomet na najvišoj razini. No, umjesto nogometa, veliki je derbi još jednom donio antinogomet.
Derbi bez i najmanje tereta pokazao je sve najlošije. Premda je ovom zgodom izostala drama sa šezdesetak prekršaja, što već godinama prožima i uništava oglede Dinama i Hajduka, premda je izostala uobičajena nabrijanost, u Maksimiru igre nije bilo niti u tragovima. Klasičnu tučnjavu hrvatskih nogometnih vrhovnika, koju najčešće prati i loše suđenje, ovom je zgodom zamijenilo ništa drugo. Što je mnogo gore.
Dobrodošli statistički dodaci, koji u posljednje doba obogaćuju HTV-ove prijenose domaćih utakmica, razbili su standardne zaključke kako je nedostatak trčanja najveći problem hrvatskog nogometa. Statistika dokazuje kako to jednostavno nije točno. Naši igrači, kako pokazuju mjerenja, trče na vrlo pristojnoj europskoj razini. Najbolji bez i najmanje problema istrče više od 10.000 metara.
No, pritom je nešto vrlo neobično. Takvom količinom trčanja najjači europski klubovi bez poteškoća stvore i slobodan prostor, i višak igrača, i šansu za pogodak. U nas se to ne događa. Premda igrači trče, igra ne teče poput razigranoga gorskoga potočića, već stoji poput najgadnije baruštine.
U čemu je nevolja?
Prije gotovo pola godine dugo smo sjedili s Ilijom Lončarevićem. Trener s dobrim stažem u vrlo zanimljivom razgovoru upozorio nas je kako je još 1981. u jednome izvješću Zagrebačkom nogometnom savezu naglasio kako dolazi doba u kojemu će se radikalno promijeniti uloga trenera prvoligaških momčadi. “Umjesto nadgradnjom, dakle igrom, taktikom, trener će sve više morati igrače učiti nogomet. Zašto? Stoga jer u prve momčadi dolazi sve više igrača koji nisu svladali osnove igre.”
Detalj zapažen još 1981. danas je eskalirao do neba.
U
Prvoj HNL ne bi smio igrati nogometaš koji ima problema s loptom. Primanje i predaja. To su dva elementa bez kojih nema izlaska na igralište. No, primanje i predaja nisu u nas više problem samo klubova s dna Prve HNL, nego i nesvakidašnja muka gotovo svakoga igrača “majke svih derbija”. Kad se lopta prima tako da se odbije do glave, pa se potom primiruje u nastavcima, kad nema točnosti u predaji, tad ne može biti ni igre.
Premda će Jurčić i Poklepović uvijek imati svoju priču, neprijeporna je činjenica da nedostatak elementarnog nogometnog znanja uništava najvažniju utakmicu našega nogometa.
Mi smo se godinama dičili - apsolutno s razlogom - kako smo europski Brazilci. Što je bilo točno. Vladanje loptom u nas nikada nije bio problem. No, danas sve što zovemo tehnikom postaje problem. “Hrvati su europski Brazilci” očito je da više nije ništa drugo nego stereotip. Koji bi, nažalost i na našu nesreću, trebalo arhivirati. Pitanje kako se radi s mladima, što se preferira u radu s mladima, kako se biraju i kako se odgajaju. Time bi se naši klubovi trebali baviti. A ne novinarima. Dinamo, naime, neće igrati bolje ako “novinari pojma nemaju”.
