IDEMO DALJE

Često u medijskim člancima ili prilozima autori spominju ili raspravljaju o stvarima koje, zapravo, uopće ne razumiju. Pa pišu ili pričaju svašta – piše Jura Ozmec, glavni urednik Sportske televizije.

 

Uz takve objave, pogotovo ako su na društvenim mrežama, mnoge reakcije navode stotine drugih da donose zaključke koji nemaju baš puno veze s istinom ili s istinom, postojećim stanjem ili sportskim procedurama. Ponekad to i nije tako rašireno, ali je svejedno - pogrešno.

 

Na primjer, medijska objašnjenja o dopingu i inače, a i ovih dana. Ako je neki igrač argentinske nogometne reprezentacije bio dopinški pozitivan, odmah se cijeloj reprezentaciji oduzima naslov svjetskih prvaka osvojen u Katru. To se stavlja u naslov, a objašnjenja WADA-e, Svjetske antidopinške agencije se upakiraju u zadnji redak, kao slučajni tekst koji, naravno, demantira cijelu stvar. S druge strane, ako se radi o bilo kome tko nastupa u hrvatskom dresu, u bilo kojem sportu, on(a) je automatski nevin(a) i lažno optužen(a), sve je namještaljka. Pomalo nelogično…

 

Nje, dakako, sa svime i uvijek tako, ali je svemu, pa i u Hrvatskoj, izgleda postalo zajedničko da je važnije bilo koga s vrha ili blizu vrha popularnosti “sahraniti” nego javno i razgovijetno objasniti o čemu se radi. Pogledajte samo promjene raspoloženja prema Zlatku Daliću nakon 2 neugodna i, ruku na srce, poraza koja i te kako idu na njegov račun. No, ne zalažući se ovdje za eventualne vječne zahvale nekome tko je ipak ostvario ogroman uspjeh u prošlosti, bilo bi mi normalnije da se autori, a i “autori” ozbiljnije pozabave situacijom oko reprezentacije, pa posljedično i odnosa Zlatka Dalića prema igri i igračima. Takvih autora naravno da ima, ali ih je manje od sporadičnih pisaca koji ne samo reprezentaciju, nego ni nogometni teren nisu uživo vidjeli nikada ili vjerojatno godinama. Ulazimo, po svemu sudeći, u medijsku fazu u kojoj više ne cijenimo nečije uspjehe, nego silno čekamo neuspjehe. A neuspjeha u svakom sportu ima i zapravo je neuspjeh u istom postotku prisutan u sportu kao i uspjeh. Jasno, to je 50-50.

 

Dakle, dakako da se zalažem i uvijek ću se zalagati za medijsku prezentaciju svih stvari onakvima kakve doista jesu, pokatkad neugodne, ali svakako potkrijepljene činjenicama i istinama. Sve tako stvoreno može biti dio nekakve naknadne rasprave, uvijek dobro došle ako nam je stalo do čistih odnosa u hrvatskom sportu i do njegova napretka. Naime, čak i oni koji su uvjereni da rade najbolje, moguće je da griješe, zar ne?

 

Novo oružje onih koji se, posebno u sportu, istine boje i s istinom se ne znaju suočiti je pozivanje na sud i traženje novaca za svaki iskreni i istiniti medijski istup koji ih “vrijeđa” i razvija “duševne boli”. To je treći stadij cijele te današnje priče koja u sportu, odnosno i u sportu, vlada u svijetu, ali i u Hrvatskoj. Čak je u Hrvatskoj dosta uzela maha. Možda još maksimalnim intenzitetom ne i u hrvatskom sportu, ali polako, doći će na red.

 

Gdje je tu Sportska televizija? Za sada smo u onoj fazi da svatko tko doma ima daljinski upravljač smatra da može donositi zaključke o programu, prijenosima, kvaliteti i o svemu što Sportska televizija ovih zadnjih godina, a posebno mjeseci radi na poboljšanju slike o hrvatskom sportu u cjelini. To je sasvim očekivano i normalno. I nama drago, jer smo i dalje među najgledanijima u Hrvatskoj. Važno je pratiti hrvatski sport, makar i u skučenim i ne idealnim tehničkim uvjetima, uz stalne savjete mnogih sa strane, pa i ovih priučenih kritičara.

 

Idemo dalje tako.

 

  www.sptv.hr peJURAtivno