RODITELJI

Puno mailova dolazi na redakcijsku adresu. Većina je pristojna i pozitivna, poneki je od tih mailova prostački, neki su nepotpisani. Ali, mi na Sportskoj smatramo da je gledatelj uvijek u pravu, osim jasno ako ne znamo kako se gledatelj zove ili ako su rečenice u sferi najprostijih birtijaških razračunavanja – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

No, kad vam dođe poruka od roditelja koji piše o medijskom pristupu svom djetetu, ipak ga treba pomnije pročitati. Roditelji su, naime, ključni u svim našim pokušajima da djecu privučemo u sport. Roditelji su ti koji prvi prepoznaju sportski talent ili samo žele usmjeriti svoje dijete da se bavi sportom. Mi kroz medije često znamo beskonačno ponavljati one floskule o „bolje sport nego ulica“ i slične, a u više od pola takvih pisanja to radimo nesvjesno ili jednostavno ponavljamo mantru koju drugi žele čuti. Roditelj je taj koji donosi odluku, roditelj je taj koji mora klinca ili klinku odvesti na sportski teren, čekati ga, kupovati opremu, plaćati članarinu, plakati nakon poraza, veseliti se uspjesima. I mora biti spreman i na dječje hirove, na loše trenere, na zauzete dvorane, na termine u pola noći, na probušene tenisice, na izgubljene torbe sa stvarima, na školske obaveze koje treba odraditi. Sve to mora – roditelj. Pa kad dobijete e-poštu od nekog roditelja, koji vama, kao mediju, nešto zamjera, onda ju stvarno treba proučiti i pokušati objasniti. I, jasno, ako se uopće odnosi na vaš medij, jer ponekad roditelji pišu svima, nasumce, tražeći rame za plakanje ili žrtveno janje. Svejedno.

 

Budimo iskreni, postoje roditelji koji smatraju da smiju i trebaju izvoljevati i od medija i od sportskih institucija, od škola u kojima se njihovo dijete aktivno, a najčešće i barem malo uspješno, bavi nekim sportom. Kako povući granicu i kako objasniti nekom ocu ili nekoj majci da to što njihov devetogodišnjak baš jako uspješno tjera nogometnu loptu ili je sjajan s teniskim reketom uopće ne znači da će ikada postati Modrić ili Ivanišević? Kako istodobno ne dovesti sebe u situaciju procjenjivanja nečega što danas ni puno učeniji kineziolozi jednostavno ne mogu procijeniti – hoće li od nekog klinca postati vrhunski sportaš? Kako u medijima zadržati distancu od napada pojedinaca koji smatraju da imaju pravo glasno negodovati jer se o uspjehu školske ekipe njihove curice nije baš ništa napisalo, pa makar riječ bila i o lokalnim novinama? Naravno, kako i obratno, ne spominjati nikakve uspjehe bilo čije djece na nekim natjecanjima, kako ignorirati neke medalje na natjecanjima koja su organizirana od istih ljudi kao i velika svjetska natjecanja, pa i olimpijske igre, npr. olimpijske igre mladih? Kako biti pravičan i presuđivati što u medij ide, a što ne? Ako pitate roditelje, većina će vam vjerojatno reći da sve trebate objaviti, pitate li kineziologe i trenere, složit će se s onim dijelom koji uključuje i veliča i njih, pitate li dječje psihologe, većinom ćete dobiti negativne ocjene takvih medijskih istupa s djecom u glavnim ulogama.

 

Pa ti budi pametan…

 

Nekakva zlatna sredina, a to je lako uočljivo i u našem programu je vezana za pohvalu bavljenju sportom, a forsiranje medalja i uspjeha ili neuspjeha…smatramo da to nije dio priče koju televizija treba promovirati. Gurajmo djecu u sport, naučimo ih da je to samo po sebi dobra stvar, ali pustimo ih da se kroz sport prvo igraju, pa da nauče ponešto o raspolaganju vremenom, pa da shvate što je to odgovornost i tek na kraju ih zaskočimo s uspjehom ili neuspjehom. To podržavaju i najbolji hrvatski treneri.

 

Inače ćemo uništiti ionako sve manju bazu iz koje nam mogu doći Modrići, Ivaniševići…

 

www.sptv.hr peJURAtivno