POSTOJI RUPA U ZAKONU

Sa zakonima je uvijek zanimljivo. Taman misliš da si osmislio neki super zakon, a ono – pogreška… Novi Zakon o sportu, na snazi od početka ove godine, ima svoja stupnjevanja i datume do kad se većina sportskih udruga ili službi mora novom zakonu prilagoditi - piše Jura Ozmec, glavni urednik Sportske televizije.

 

Pa ljudi krenuše i počeše usuglašavati sve što treba. Nedavno se, tako, pokazalo da koliko god mi svi, pa i Zakon, krenuli u vrednovanje ne samo sportaša koji su osvajali velike i značajne medalje, nego i njihovih trenera, da ima problema. Reklo bi se narodski – postoji rupa u zakonu.

 

Naime, jasno je da treneri koji sjede na rukometnim ili vaterpolskim olimpijskim klupama ili se gužvaju na atletskim tribinama ili su na biciklu uz trasu veslačke staze imaju i te kakve zasluge za uspjeh onih koji u konačnici uzmu medalju. I država je odlučila nagraditi, financijski, te trenere. Osim što imaju izravnu novčanu nagradu neposredno nakon događaja, razmišlja se i o dugotrajnim nagradama, nešto poput kolokvijalno nazvane sportske penzije. Nema u tome ništa sporno, Zakon o sportu to i kazuje, pače propisuje. Odluka je apsolutno na mjestu. Postoji, ipak, jedna caka. Kad putujete na olimpijske igre kao sportaš, može vam se dogoditi da zbog vrlo rigorozne dopuštene kvote trenera uz sportaše uz vas ne putuje i vaš trener. Ili se, ponekad, može dogoditi i da imate dva ili više trenera, pa da ide samo jedan. Ili se trener uoči puta razboli, ili, a valjda ima i toga, se boji putovati avionom, a treba ići u Japan. E, kvaka! Zakon priznaje samo onoga trenera koji je bio, fizički, na olimpijskim igrama!

 

I što sad? Hrvatski olimpijski odbor je vrlo brzo uočio manjkavost postojeće odredbe i urgirao. Na državi je sad red da odgovori. Prvobitan odgovor je bio da sve ostaje kako je napisano, što mi se čini da bi se cjelovitim objašnjenjem situacija koje sam ja pobrojao iz glave ipak moglo riješiti na sreću i zadovoljstvo trenera koji su veliki dio sebe ugradili u neke medalje. Ovdje ne pričamo o trenerima koji su u klubovima stvarali igrače, koje je mjesec dana prije OI neki izbornik pozvao u reprezentaciju i osvojio zlato, pa samim time i uzeo ove novce o kojima pišem. Ne, to je druga tema, o kojoj se teško može izjasniti bilo kakav zakon, bilo kada. Zato taj dio ostavimo za neke druge prilike.

 

Jasno, postoje i neolimpijski sportovi, na primjer boćanje, koji se, eto baš ovih dana vesele jer je Hrvatska prvi put u povijesti postala najuspješnija zemlja svijeta s osvojenih 5 medalja na ženskom i mješovitom svjetskom prvenstvu (2 zlata, 1 srebro, 2 bronce), a o tome znaju samo boćari i vi koji ovo čitate. Njihov stručni stožer još je daleko od rasprave tko bi trebao uzeti i neku financijsku korist od svega, no polako. Riješi li se ovaj olimpijski čvor, nitko ne kaže da uskoro neće i neolimpijski sportovi i njihovi treneri zauzeti svoje mjesto u novoj raspodjeli novaca.

 

Država, što je dobro, posljednjih godina dosta više novaca izdvaja za sportske projekte i izvan redovnih davanja bilo kojoj sportskoj udruzi, pa samo treba ustrajati u dobrim sportskim i organizacijskim rezultatima. Dakako, bude li se uopće sportom u Hrvatskoj bavilo ikoje dijete dok država to odluči promijeniti. Znate i sami da nam je demografska baza pala ispod 800 tisuća djece, a iz tog bismo bazena trebali očekivati nove medaljaše na olimpijskim igrama, ali i na svjetskim boćarskim prvenstvima. Uz glazbenike, plesače, male znanstvenike itd…

 

Moguće? Hmmmm…

 

 www.sptv.hr peJURAtivno