EN
HR
Nešto su se uzredale konferencije, susreti i paneli na kojima se podosta toga, pa i dobroga, govori o hrvatskom sportu, njegovoj budućnosti, izgledima da preživi. Uvijek su postojali, postoje i postojat će oni kojima je hrvatski sport prvi kad o njemu treba pričati, ali zapravo ništa ne rade da bi mu doista pomogli. Iako i te kako mogu – piše Jura Ozmec, glavni urednik Sportske televizije.
Ponekad mi se čini da čak i suprotno rade, posebno kad je u pitanju Sportska televizija. Ovaj je tekst, dakako i razumljivo, vrlo subjektivan, pa i kad je tema hrvatskoga sporta i Sportske televizije u pitanju.
Ne pada mi na pamet dvojiti oko rečenica koje sam čuo na predavanjima i tijekom panela s najboljim hrvatskim trenerima, Rudićem, Bralićem, Červarom, Elkasevićem, Tuckom i ekipom, na KIF-u, tijekom Godišnje konferencije HOO-a. Zašto? Zato jer ti ljudi doista skrbe o hrvatskom sportu i to na najjednostavniji i najučinkovitiji način. Osvajaju sa svojim sportašima medalje, na olimpijskim igrama, na svjetskim i europskim prvenstvima.To smo se svi uvjerili i uvjeravamo se i dalje. Više me brinu oni koji bi mogli, a po funkcijama i trebali prepoznati što hrvatskome sportu nedostaje i poraditi na akcijama da to pomognu i unaprijede. Na primjer, gledajući iz mojeg malog ugla, kako hrvatski sport približiti budućim sportašima, klincima kojih je u godinama kad se sportom počinje baviti strahovito premalo. Samim time i pomoći zdravlju cijele nacije, jer neće svi i ne mogu svi biti svjetski prvaci, ali se mogu sportom baviti, biti zdravi i naučiti se odgovornosti i porazima u životu. Naime, pokazatelji govore o otprilike 800 tisuća klinaca kao bazi iz koje bismo u idućim decenijama trebali crpiti nove sportaše, ali i glumce, glazbenike, kipare. To je gotovo pa nemoguće u trenutku kad je klincima važnije ničim se ne baviti i igrati neku igricu na mobitelu, nego znojiti se svakoga dana u teretani ili na atletskoj stazi.
Postoji Sportska televizija! Uporno, sad već trinaestu godinu promoviramo hrvatski sport. Ovaj smo, malo produženi vikend imali 8 izravnih prijenosa hrvatskoga sporta, plus neke snimke istoga. Angažirani su za to bili samo ljudi koji rade za čak 7 hrvatskih produkcijskih kuća, a najvažnije je da smo pokazali većinom - žene sportašice! Na ekranu su bile ili će još biti boksačice, vaterpolistice, odbojkašice, rukometašice, plus rukometaši, hrvači i košarkaši. Dio od toga zahvaljujući savezima koji su osjetili da se na Sportsku mogu osloniti, da ćemo im izaći u susret, a dio jedne druge priče, koju smo počeli pričati lani, o praćenju domaćih ekipnih, loptačkih sportova. Onaj tko misli da hrvatski sport i prijenosi utakmica domaće odbojke, rukometa, košarke itd privlače stotine sponzora, živi u velikoj zabludi. A svejedno ti prijenosi stoje novaca, koje treba naći. Pa se vraćam na one koji jako puno pričaju i bune se ako nisu snimljeni kamerom Sportske televizije dok pričaju, ali ih ne smeta da mi, televizija, dolazimo u fazu da jednostavno prekinemo to praćenje hrvatskoga sporta jer novaca jednostavno - nema. A zapravo ga - ima. Ima ga jer u osnovi to uopće nije velik novac.
Pričalice koji većinom određuju puteve tog novca znaju da ga ima, ja znam da ga ima, a i vi koji ovo čitate znate da ga ima. Nema jedino dobre volje da se novac prusmjeri u sport. Dakle, pažljivo ovo pročitajte, ne u Sportsku televziju, nego u sport. Izravno, može i preko računa HOO-a ili kako god treba. Sportu treba pomoći tako da se sportaše vidi! Da svakoga tjedna budu u svim hrvatskim domovima. Ne Real i Barcelona, ne Manchester City i United, ne NBA, nego domaće, hrvatske sportske lige. Domaće igračice i igrači, oni koji će prvo roditeljima, a potom i klincima ukazati na ljepotu različitih sportova ali i na činjenicu da se hrvanjem, košarkom, džudom, karateom, rukometom i s još pedesetak sportova ti isti klinci mogu baviti samo nekoliko ulica dalje od mjesta gdje žive.
No, nekome se takav scenario, očito, ne sviđa.
www.sptv.hr peJURAtivno
