PROMJENE

 

Svako vrijeme, naime, nosi svoje aktere, drugačije uvjete, nove protivnike, različite vrijednosti. Je li bio bolji Pele ili je Messi? Stephen Curry ili Jordan? Braća Sinković ili braća Abagnale? Je li Zrinka Ljutić baš “nova” Janica? Smijemo li mladoj rukometnoj generaciji nametati Ivana, Mirzu i ekipu iz nekih ljepših rukometnih vremena kao obavezu kako trebaju skupljati medalje?

 

A baš to uporno radimo. Stalno pokušavamo od nekih novih sportašica i sportaša stvoriti idilu povezanu s uspjesima koje smo već proživjeli i proslavili. To je, valjda, jednostavno otisak ljudske psihe. Svako vrijeme nosi svoje osobitosti i svakih nekoliko godina divimo se ili se sramimo nekih sportaša i njihovih predstava na velikoj ili manjoj sportskoj sceni. Početkom samo ove godine, pa i tijekom prošlog vikenda opet smo mogli ispitivati svoje znanje o prošlim uspjesima Hrvatske u rukometu, vaterpolu, skijanju, a vidio sam i jednu usporedbu iz boksa, sve vezano za to što bismo mi zapravo htjeli, a što nam naši sportaši zapravo nisu pružili. Ako se tako ponašamo s vlastitom djecom, ako i učitelji i profesori po školama i fakultetima slično razmišljaju, ako smo se pretvorili u puke obožavatelje zlata, a ne shvaćamo da svaki uspjeh mora biti posljedica rada, učenja, vježbe, a u sportu žestokoga treninga, onda nešto definitivno ne valja sa svima nama.

 

Već dugi niz godina najbolji i realno najsigurniji izbor sportaša godine, onaj hrvatskih sportskih novinara u organizaciji Sportskih novosti donekle mi je pokazao da nam svima možda slijede bolji dani, vezano za temu koju sam načeo. Nekako, u razgovorima s ljudima okupljenim na HRT-u, na dodjeli, dobijam dojam da stvarno cijenimo vaterpolsko srebro, da shvaćamo da ne mogu dječaci koji u životu do prije mjesec dana nisu u torbi imali reprezentativni dres ne mogu igrati rukomet kao Ivano i ekipa, onako, preko noći, ali i da nam sportaša polako nedostaje. Evo, Tin je četvrti put sportaš Hrvatske, sam kaže da mu je to čudo, a mi se samo moramo nadati da nije zadnji iz gimnastičkoga sporta koji će uopće biti u konkurenciji. Nije tajna da je bilo godina kad uopće nije bilo prijedloga u ženskoj ekipnoj konkurenciji, ali su se vratile. Ne znam koliko dugo, ali se nadam da će i karatašice zadržati dobru vibru i da će trajati, a da će imati neku ekipu da im barem parira, da bude napetije. Nekako nam je i kod muških postalo gotovo isto nekoliko godina za redom, pa pretpostavljam da se polako počinjemo spremati na vrijeme kad će nam i plasman među deset na svijetu početi značiti nešto, a ne samo europske ili svjetske medalje.

 

No, ovaj je godina olimpijska. Za očekivati je da će izbor na kraju godine ipak biti bogatiji nego u prošloj, predolimpijskoj. Sad već znamo da ćemo vaterpoliste imati barem kao opciju, da nam vjerojatno ni skijanje neće ostati bez kandidata, nogometaši su nam uvijek adut iz rukava, a slijedi im europsko prvenstvo, karataši svoju kontinentalnu smotru, baš kao i džudaši imaju u Hrvatskoj, dakle postoji šansa da nešto i uberu, i tako dalje. Olimpijske igre, kad bi se dogodila slična situacija kao u Tokiju, uvijek su mamac i za nas novinare, da u izboru SN damo svoj glas onima koje smatramo, iz bezbroj razloga, najboljima.

 

I, dakako, pratite Sportsku televiziju, većina onih koji će se naći u izboru na kraju godine, bit će kod nas na ekranu. Garantirano!

 

 Izvor: www.sptv.hr peJURAtivno