EN
HR
„Nikakve, ali baš nikakve treme nije bilo. To je bilo ushićenje i čast. Stadion je bio pun, vidjela sam svoje prijateljice, mahala sam sportašima, osjećala sam se predivno“, prisjetila se najtrofejnija hrvatska klizačica.
U četvrtak, 8.veljače, obilježit će se punih 40 godina od otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu na kojima je najtrofejnija hrvatska klizačica, Sanda Dubravčić-Šimunjak, upalila olimpijski plamen. Time je postala i prva žena u povijesti zimskim olimpijskih igara kojoj je pripala ta čast. Olimpijske igre san su svakog sportaša, a kad vam se još ukaže prilika i čast da nosite baklju i upalite plamen, jednostavno ne možete ostati ravnodušni. Prizori prelaska 98 stepenica na kojima Sanda Dubravčić-Šimunjak tog 8. veljače 1984. u Sarajevu nosi baklju i upali plamen na stadionu Koševo ostaje duboko utkan u sjećanja mnogih koji su svjedočili tom događaju uživo, ali i onih koji su sve pratili putem malih ekrana, ističu iz Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO).
Upravo se u razgovoru za HOO naša klizačica prisjetila ključnih trenutaka. Ističe kako su upravo tadašnje osvajanje srebra na EP-u i pobjeda na Zlatnoj Pirueti 1983. godine, i to ispred aktualne svjetske prvakinje Amerikanke Rosalynn Sumners, bili odlučujući.
– Ta dva događaja bila su ključna za odluku o tome da ću upaliti olimpijski plamen. Nakon što sam primila medalju i pehar na Zlatnoj pirueti u svlačionici mi prilazi gospodin Artur Takač, tehnički direktor Međunarodnog olimpijskog odbora i Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i govori, ‘Sanda, mi smo odlučili da ćeš ti upaliti olimpijski plamen u Sarajevu’. Odmah sam pristala (a tko ne bi, ha…), nije tu bilo razmišljanja hoću, neću. To je bila čast. Do početka Igara ostala su dva mjeseca i ja sam trenirala u Zagrebu. Otvorenje je bilo na stadionu Koševo, a u Sarajevu sam bila na svega tri probe. Vježbala sam pretrčavanje stepenica, nisam smjela biti ni prebrza, ali ni prespora. To je bilo važno, jer je za mnom išla zastava koja je imala točno namještenu brzinu i morala me pratiti. Odnosno, ja sam se morala kretati jednakom brzinom kao i ona – rekla je u razgovoru za HOO.
Ističe i kako nije bilo ni trenutka treme ili straha.
– Nikakve, ali baš nikakve treme nije bilo. To je bilo ushićenje i čast. Stadion je bio pun, vidjela sam svoje prijateljice, mahala sam sportašima, osjećala sam se predivno. Apsolutno rasterećeno. Nakon toga je uslijedio kaos. Trebala sam se vratiti u Zagreb, ali mi nisu dozvolili. Novinari su stalno bili oko mene, davala sam silne intervjue. Svaki dan sam morala biti dostupna svima, umjesto da sam se u miru spremala za nastup na Igrama. Da sam se vratila u Zagreb i trenirala u miru, daleko od svih, vjerojatno bih danas imala i olimpijsku medalju! Pa nije Ante Kostelić idiot. Zašto su Janica i Ivica uvijek bili u posebnom hotelu i zašto su dolazili posebno od svih na Olimpijske Igre? Zato što postoji režim kojega se sportaš mora držati prije velikih natjecanja. Ja to nisam napravila. Umjesto toga sam dva tjedna uživala u Sarajevu. Priznajem, uživala sam u svemu tome. Izlazila, družila se u olimpijskom selu, slavili smo Frankovu medalju. Nisam imala cimericu u Selu, što me osobno nije smetalo, jer je društvo bilo veliko i veselo – prisjetila se naša najtrofejnija klizačica.
Svečanom otvorenju ZOI Sarajevo prisustvovalo je 45 tisuće gledatelja, TV prijenos pratilo je dvije milijarde ljudi, a sa Igara je izvještavalo 4500 novinara.
Izvor: Cityportal Foto: Hrvatski klizački savez
