EN
HR
Ima nešto zanimljivo, neuobičajeno i vrlo intrigantno u izjavi “došli smo ovamo osigurati OI u Parizu”, koju je nekoliko desetaka puta izgovorio Ivica Tucak uoči svjetskoga prvenstva u vaterpolu – piše Jura Ozmec, glavni urednik Sportske televizije.
Ne samo neuobičajenog, nego i proročanskog. Tu su misao, kao da im ništa drugo ne postoji u životu, preuzeli i doslovce svi igrači pred mikrofonima medijskih kuća koje prate “našu prvu olimpijsku vrstu”. Ne znam kako će se svjetsko prvenstvo završiti, ali taj cilj, odlazak na olimpijske igre, vaterpolisti su ostvarili. Veselim se, jer dokazuju da znaju. Ipak, razmislite - ako vam je jedini cilj bio plasirati se na OI, vi ste svoje odradili, a zbog pristupa da je to, odlazak na Igre cilj, zahtjevna hrvatska javnost više ni ne gleda na vaterpoliste u nastavku prvenstva s onim istim pogledom kao na početku puta u Dohi. Kao da više i nema utakmica na SP? Odličan je to dvostruki pristup, idemo osigurati OI. Prvi je pristup jako s primjesom PR logike, kazati svima kako moramo na OI, a to smo ostvarili, i sad ispada da nam je to bio, zapravo, jedini cilj kad je javnost u pitanju. Drugi cilj je bio nešto malo složeniji, prvenstveno za Tucka, svojim igračima, a i samome sebi i ljudima u savezu nakon poraza u finalu prvenstva u Zagrebu vratiti neku ideju, cilj, zadaću, a koja nije medalja i na svjetskom prvenstvu. Igrači su se na bazenu uz Savu ispuhali, to je činjenica, izgubivši taj finale protiv Španjolaca i zadaća vratiti ih nazad morala je biti kroz sasvim drugi pristup od onog kakvog hrvatski vaterpolo ima već desetljećima - onaj legendarni “mi uvijek idemo po medalju”.
Naime, osvojiti medalju u Dohi dakako da Hrvatska može, ali možda baš i ne Hrvatska koja ionako nije Dohu u planu za 2024. stavljala u prvi plan. Ideja saveza je bila preuzeti od Izraelaca organizaciju europske smotre sa samo jednim ciljem - uzeti zlato i osigurati Pariz. Kad se to nije dogodilo, a za samo tjedan dana je trebalo početi trenirati i pripremati se za svjetski skup najboljih vaterpolista, netko se sjajno dosjetio ove mantre - idemo po OI. Čestitam. Igrači su postali svjesni da moraju ozbiljno odigrati samo 3 utakmice, protiv ipak manje zahtjevnih protivnika i time već ostvariti cilj. Dakle, motivacija sjajna. Španjolsku zapravo nitko i nije računao kao ikakav cilj, to se vidjelo tijekom utakmice. Zato je i bilo važno dobiti protivnike, realno nižu svjetsku ligu, do ulaska u četvrtfinale s velikim rezultatima. Da se vidi da su dečki vrlo ozbiljno došli po plasman na olimpijske igre. I kod njih, u njihovim se glavama to dogodilo, Igre su osigurane.
Što sad? To je na Tucku i ekipi da srede u svojim glavama, jer je idući protivnik Srbija. Nimalo lagani protivnik. Sad se izričaj mijenja, sad iduće protivnike pred mikrofonima i Tucak i igrači iznimno cijene, znaju da su jaki, neugodni su, ali nisu nepobjedivi. No, još uvijek nema onog narativa da Hrvatska uvijek ide na medalju. Još je ipak prerano, pa tek su osigurali putovanje u Pariz. A i, realno, nakon što su odradili cilj, odlazak u Pariz, kako probuditi i podići igrače za još jedan cilj u tako kratkom roku? Dakle, malo zakočimo, ipak. Dobiju li ipak ovi igrači Srbiju, a mogu, tek onda to s medaljom doista postaje obaveza, ali obaveza da se pobijedi u barem jednoj od dvije preostale utakmice do medalje. Dakle, cijela je ta priča, doista čestitam, zamišljena i za javnost i za igrače briljantno.
Moramo biti svjesni da je i opet vaterpolska vrsta ta koja se plasirala na olimpijske igre, a da ostale tek čekamo. A znamo što Hrvatima znači ekipa na OI, sve. Kad bi se jednom poklopilo da i vaterpolisti i rukometaši i košarkaši, ali i rukometašice, odbojkašice, pa i košarkašice to naprave, Hrvatska bi umrla od sreće. Još da i mladi nogometaši ponekad uspiju proći zahtjevne kvalifikacijske norme, sami sebi bismo bili najbolji na svijetu.
Mislim, kao da si već nismo.
www.sptv.hr peJURAtivno
