NEKA TRAJE

Malo sam ovih dana u glavi ispremješao razmišljanja o pojedinim trenerskim sudbinama, izjavama i pozicijama. Kako izvan granica, tako i u Hrvatskoj – piše Jura Ozmec, glavni urednik Sportske televizije.

 

U prošlom sam blogu odao priznanje Ivici Tucku, sad me malo iznenadio potez čelnika Nexea koji su nakon prvog domaćeg poraza i drugog uopće dali otkaz Slovencu Tamšeu na trenerskoj klupi. Drma se, čini se i Tuchelu u Bayernu, u Barceloni već znaju tko je novi na klupi, a stari se još nije spakirao, Jakirović u Dinamu kao da je zacementiran, Ancelotti svake nedjelje mora objašnjavati zašto jest ili nije igrao Modrić…ma na svakom koraku različito.

 

Biti danas trener, bilo kakav trener, zapravo je vrlo stresno zanimanje. Čak je i nahvajeni Tucak morao nedavno ugraditi stent, a znamo zašto se stent ugrađuje, pa se sad i on sam šali na svoj račun, makar vjerojatno nije baš najsretniji s tim stanjem. No, postoje stotine trenera za koje ćemo čuti dva-tri puta, jednom ili nikada, a proći će kroz slične situacije kao i ovi koje spominjemo na jutarnjim kavama ili večernjim pivama. Neke će vam kritizirati uspjenjeni roditelji koji djecu svakoga jutra razvoze po dvoranama, bazenima, klizalištima ili stadionima, o drugima ćete možda saznavati u nekom usputnom društvu, od klupskih starosjedilaca koji se većinom samo sjećaju kako je “nekad bilo bolje, dok je prvu ekipu vodio….”, a dio trenera za koje malo tko zna ćete možda i sami upoznati ako imate običaj pogledati kakvu kadetsku utakmcu ili boraviti na sportskim nadmetanjima mlađih juniora, pa i ako svraćate u lokalnu teretanu. Kako god, treneri su dosta puta, čak i kad ih češće vidite na ekranu ili čitate o njima u novinama, oni o kojima svatko ima mišljenje. Znamo ih kuditi, znamo ih hvaliti, ali svakako imamo mišljenje o njima. Oni su i te kako važan segment sportskog doživljaja svakog pojedinca, zato su često dio sportskih spominjanja. Dakako, imaju i treneri mišljenje. O novinarima, o javnosti, o sustavu sporta, o plaćama u sportu, o angažmanu djece, o stotinu stvari, o kojima neki od njih govore javno, a neki baš i ne.

 

Uvod mi se nametnuo, dakako, zbog dvije u osnovi iste situacije, ali s različitim završetkom. Jarni je tako, na novinarsko pitanje istrčao potpuno nezgrapno i objavio kako navija za Betis, uoči utakmice s Dinamom, dok je Tucak procjenu situacije s organizacijom dočeka svjetskih prvaka prepustio u cijelosti nekom drugom, zaštitivši sebe, igrače i savez od bilo kakve povratne nepodopštine. Znamo kako je Jarni završio. Ima i treća situacija, također prošlih dana, u kojoj je Jusup postavio sebe kao vrhovnog suca u određivanju na koja će novinarska pitanja njegovi igrači (zapravo samo jedan) odgovarati i kojim novinarima. U osnovi podupirem takvu, zaštitničku ulogu, kakvu pojedini treneri preuzimaju u odnosu prema svojim sportašima, ali i prema javnosti, iako doduše stvarno ne mislim da se igraču koji ima 28 godina trebaju nametati bilo kakve, pa bile to i trenerske odluke. Jasno, definitivno ne na potpuno normalno pitanje dan prije okupljanja reprezentacije, a o reprezentaciji. Dakako, trener u prvom redu mora postati blizak ili barem razumljiv svojem sportašu ili svojim sportašima, mora ga znati uputiti, objasniti, usmjeriti i na kraju doslovce uvući pod kožu. Ponekad taj odnos jednostavno ne postoji, kažu da se to dogodilo Perkovcu s rukometašima, ili se odnos izgradi na nekim drugim osnovama, koji su zapravo tajna onih najuspješnijih. U svakom slučaju, složeni odnosi sportaša, trenera, javnosti i vrtuljak svega zajedno nama novinarima svakodnevno stvara mogućnosti pisanja ili govorenja o sportu s različitih strana.

Pa neka potraje….

 

 www.sptv.hr peJURAtivno