EN
HR
S Manuelom Sinković razgovarali smo o njenom profesionalnom putu i razvoju brenda Row Spirit koju je pokrenula sa suprugom Martinom Sinkovićem – piše Ema Glavina.
Braća veslači Valent i Martin Sinković na ljetos održanim Olimpijskim igrama u Parizu, osvojivši zlatnu medalju, još su jednom poslali poruku da nema govora o umirovljenju. Najveća su im podrška, kao i uvijek, bile obitelji, na čelu sa suprugama Antonelom i Manuelom. Prije nešto više od godine dana, Martin i Manuela Sinković napravili su javni iskorak iz sfere profesionalnog sporta i lansirali brend Row Spirit, koji se bazira na zdravim opcijama slanih i slatkih grickalica te užina. Kao poznato lice i sportaš za čije uspjehe navija cijela Hrvatska, kao lice brenda logično se nametnuo Martin, ali s jednakom je predanošću na razvoju brenda i testiranja proizvoda radila i Manuela.
Kroz razgovor s njom, brzo smo uvidjeli da se radi o vrlo srdačnoj osobi koja ima jasnu poslovnu viziju za brend koji gradi sa suprugom. Ova diplomirana pravnica ispričala nam je kako korijeni njezinog poduzetničkog duha sežu još iz ranog djetinjstva i obiteljskog posla, a prilično nas je iznenadilo i to što smo doznali da ima završenu obuku za pilota.
Tko je Manuela Sinković mimo onog šturog što o vama znamo kao supruzi proslavljenog sportaša? Kako je izgledalo vaše odrastanje, kako je tekao vaš profesionalni put?
- Dolazim iz Sinja, gdje sam završila osnovnu i srednju školu. Tijekom osnovne škole sedam sam godina pohađala školu plesa, a tijekom srednje škole sam trenirala karate. Uvijek sam voljela dinamične aktivnosti, upoznavanje novih ljudi i timski duh. Posebno sam zaljubljena u zrakoplovstvo te sam sa 16 godina završila obuku za pilota jedrilice. Nažalost, s vremenom sam prestala letjeti samostalno, sada samo, kada imam mogućnost, s prijateljima odletim pokoji let u jedrilici ili avionu. Mogu reći da mi je letenje definitivno nešto što mi jako nedostaje. Velika želja, a i plan, mi je vratiti se tom predivnom hobiju. Moji roditelji su više od 20 godina imali veleprodaju voća i povrća tako da sam se od malih nogu naviknula na poduzetništvo, upornost i odgovornost. Čak sam s oko pet godina telefonski naručila (tada se to tako radilo, nije bilo mailova i potvrda) cijeli kamion lubenica. Kad je došla isporuka, nikome ništa nije bilo jasno. Čovjek je na isporuci tvrdio da se sa gospođom sve dogovorio, a moja mama je tvrdila da ona nije ništa dogovorila, pa su se sjetili mene pozvati i tada je sve bilo jasno. Evo, mogu reći da sam i oduvijek imala interese za trgovinu (smijeh). Pravni fakultet u Splitu sam upisala jer sam željala poslije fakulteta raditi u Zagrebu, te sam imala teoriju da nakon nekoliko godina života u Splitu, a potom u Zagrebu poslije ću jasno znati što želim i gdje želim živjeti. Međutim, kako sam upoznala Martina više nije bilo upitno niti što želim niti gdje želim biti. Nakon završetka fakulteta nešto malo više od 6 šest i pol godina radila sam u javnoj nabavi u jednoj zagrebačkoj klinici, a kako se bližila olimpijska godina Martin i ja smo se dogovorili kako je najbolje da ja dam otkaz i posvetim se našem brendu, a on da svoj fokus stavi na veslanje i rezultat.
Jeste li se dosad navikli na interes javnosti, kako se s tim nosite? Kako je bilo u počecima?
- Rekla bih da su upravo zajednički početci uvelike pomogli da ovaj život danas ne doživljavamo kao nešto drugačije i nešto na što se treba navikavati. Naime, Martin i ja smo zajedno od 2010. godine, kada je prvi put osvojio seniorsko svjetsko prvenstvo, a vjenčali smo se 2013. godine. Napomenula bi i da prije 15-ak godina veslanje nije bilo tako praćen sport niti su Martinovi rezultati dolazili do izražaja kako dolaze danas. Kad smo prohodali ja sam studirala, a Martin započinjao danas uspješnu seniorsku veslačku karijeru. Kroz godine smo zajedno prolazili sve uspjehe i neuspjehe, upoznavali ljude, selili se, prolazili promjene disciplina, postepeno kako se povećavao interes javnosti i mi smo se na to navikavali. Vjerujem da je velikoj većini ljudi tako u životu, ne primijetimo velike promjene u svome životu dok se one događaju, jednostavno živimo, planiramo i posvećeni smo trenutnim stvarima u životu, a kada nakon proteka nekoliko godina razmislimo shvatimo kako nam se život poprilično promijenio. Mislim da smo sretni što je interes javnosti za nas gotovo uvijek u pozitivnom tonu, pa se i nije veliki problem nositi s tim. Naravno, takvoj situaciji je pridonijelo to što je Martin, unatoč svim uspjesima, uvijek ostao skroman te živi pravi sportski život, što većina ljudi cijeni.
Posao vašeg supruga je eksponiraniji, traži angažman cijele obitelji. Jeste li uvijek u okruženju obitelji imali podršku u smislu toga da je i vaša karijera važna, da i vi imate probleme, bolje i lošije dane? Pitam jer često slušamo o tome kako su obitelji sportaša nužno podređene njihovim (ne)uspjesima.
- Martin i ja smo od početka naše veze najveća podrška jedno drugome. Mislim da bez toga povjerenja, podrške i zajedničkog djelovanja ne bismo imali to što danas imamo. Jako puno razgovaramo, dijelimo sve misli, ideje, želje i planove, i jedno i drugo volimo čuti što ono drugo misli o tome, jer znamo da ćemo sve iskreno prokomentirati i da ćemo s druge strane možda čuti nešto što nam može još više pomoći. Upravo kako ste rekli, Martinov posao i rezultati su eksponiraniji i više pažnje se posvećuje tome koliko se obitelj odriče za to, ali ja vjerujem da je to sve povezano. Da meni Martin nije podrška, sigurno bi me to jako smetalo, a znajući moj karakter ne bi to mogla ni prekriti, automatski ni Martin ne bi u potpunosti zadovoljan i to je začarani krug koji je teško ispraviti. Mislim da je najbolji primjer upravo to što ja imam slobodne vikende, a Martin nema, ja ne putujem i ne odlazim previše iz Samobora, jer između treninga možemo biti zajedno i to ne propuštamo. Isto tako, bilo je vremena kada je Martin nakon nekog natjecanja dobio koji dan slobodno, ja nisam mogla dobiti slobodno, a on je ostao doma i čekao mene da dođem s posla kako bi bili zajedno. Sve je to timski rad i svi imamo bolje i lošije dane i svoje žute minute, ali uz pravu podršku sve je lakše.
Izvor: www.telegram.hr
