
U svibnju 2009. godine osokoljen odbijanjem Hajdukovih napada Jurčićeve momčadi, Zdravko Mamić stao je javno veličati tada 22. godišnjeg Sammira. To je, dakako, bio dio pritiska kojeg je nad izbornikom Slavenom Bilićem vršio i u direktnom razgovoru, u loži Maksimir. Već smo tada pisali da je po pitanju stranaca u reprezentaciji najvažnija promptna reakcija HNS-a, posljedično i izbornika, a koja mora istaknuti načelo i kriterij nastupanja za Hrvatsku, te tako u startu onemogućiti polemike. Ta javna deklaracija iz Rusanove, kao i svaka koja može prkositi volji Zdravka Mamića, je izostala. U svakoj opciji vrh HNS-a i izbornik nisu se zamjerali čovjeku koji je ključan njihovom ostanku odnosno dolasku na funkciju. Kako je reprezentacija bila pred 4 ključna ispita kvalifikacija za SP (Ukrajina, Bjelorusija, Engleska) od lipnja do rujna, Mamićeva je agitacija za Sammira pala u drugi plan. No, bilo je pitanje vremena (forme) kada će se aktualizirati. Učinjeno je to u trenucima kada Bilić više nije nedodirljiv a poklopilo se sa dojmljivom formom Sammira u 7 HNL te 3 euro pretkola.
Prije svakog tehničkog analiziranja treba li neki igrač po kvaliteti nastupati za reprezentaciju ključno je pitanje – može li. U tom pitanju postoji formalni (državljanstvo) i suštinski dio. Jorge Sammir (23) je brazilac, kojem je Zdravko Mamić svojim vezama brzo sredio hrvatsko državljanstvo (kao i drugim strancima). Obzirom da nije nastupio za A selekciju Brazila, nema formalne zapreke da Sammir igra za Hrvatsku. Suštinski dio pitanja odnosi se na kriterij i načela koje bilo koji stranac mora ispuniti da bi konkurirao za reprezentaciju. Na primjer, da li treba imati i kojeg stupnja nacionalno porijeklo (prvo, drugo i ino koljeno), dali treba i koliko godina života ( igranja) u zemlji te slični kriteriji kojima se ravnaju one federacije koje posežu za tzv. „naturaliziranim“ reprezentativcima (Francuska, Italija, Njemačka…).
Onima koji drže da je dovoljno to što igrač ima državljanstvo postavljamo pitanje: što bi se dogodilo da svaki klub u Hrvatskoj kupi stranog igrača reprezentativnog potencijala ali nema moći Zdravka Mamića srediti državljanstvo i nametnuti se u HNS-u, pa stane gurati (bezuspješno) tog stranca u selekciju da bi time dobio lakše i papire ili da ga se kasnije lakše kvalitetno proda? Naravno, uslijedile bi polemike bez kraja…
Da bi se spriječile sumnje u ispravnost stjecanja formalnog reprezentativnog statusa (onaj na terenu je stav izbornika), komercijalizacija selekcije i nametanje osobnih interesa te neravnopravnosti, a u konačnici da bi se točno odredilo što je to u interesu hrvatskog nogometa, HNS mora jasno i glasno definirati kriterije. Oni ne mogu i ne smiju biti odraz trenutne moći pojedinca, forme jednog igrača ili raspoloženja izbornika. Kad se utvrde ti kriteriji onda neće biti više polemike može li Sammir, ili neki drugi brazilac, njemac, nigerijac ili srbin postati reprezentativac Hrvatske. Pravila moraju biti ista za sve. Pa čak i za Zdravka Mamića, koji eto, ne može uživati u napokon stručnom miru i logici te posljedičnom dobrom razvoju momčadi. Kao tipični Hrvat, kad nešto ide dobro, zbog sebe nameće uvijek neki novi problem kojim iznova poremećuje poticajnu atmosferu, sebi i momčadi…