17. rujna: HRVATSKI SPORT NA IZLAZNIM VRATIMA

Pročitajte tekst, osvrt na aktualna događanja u hrvatskom sportu glavnog tajnika HZSN-a, Marina Šareca, objavljen u Sport plusu:

Možda baš istog onog dana kada će turski košarkaši za svjetsko srebro inkasirati po milijun dolara, naši će vaterpolisti za zlato osvojeno na Europskom prvenstvu u Zagrebu dobiti svaki po 27.000 kuna. Ili po 4760 dolara da vam bude lakše računati. Naravno da Hrvatska nije niti će ikad biti Turska, naravno da hrvatski vaterpolo bez ijednog sponzora (?!) nije niti će ikad biti turska košarka u kojoj samo Spahijin Efes Pilsen ima godišnji proračun od 20 milijuna eura, no da stvari s financiranjem sporta u Hrvatskoj brzo i sigurno idu k’ vragu - idu.
Putujući na Europsko atletsko prvenstvo u Barceloni s njemačkim i srbijanskim atletičarima nisam mogao ne primijetiti da Srbima na trenirkama piše Telekom Srbija, da Nijemcima piše Lufthansa, a da našima ne piše - ništa. Dakle, atletičarima iz najjačeg europskog gospodarstva sponzor je domaća zrakoplovna kompanija, njihovim kolegama iz države koja je, kažu nam, u većim problemima od naše sponzor je tko-zna-čija telekomunikacijska kompanija koja nosi ime njihove države, dok reprezentaciji europskih prvakinja - Blanke Vlašić i Sandre Perković - sponzor, napišimo to još jednom, nije - nitko.  
Stjecajem okolnosti, a ponajviše zahvaljujući činjenici da ulogu hrvatskog odbojkaškog saveza trenutačno obavlja Hrvatski olimpijski odbor, naše odbojkašice koje se spremaju za Svjetsko prvenstvo u Japanu ipak su dobile neke sponzore, a financijski će njihovo sudjelovanju na SP-u podržati talijanska tvrtka Sport System. Dakle, opet nigdje neke jake domaće firme (ima li uopće više takvih).
Stranim sponzorima bi se, kažu, uskoro mogla okrenuti i Cibona, koja je u puno boljoj poziciji od većine ostalih  hrvatskih sportskih klubova jer za razliku od njih ona ima strancima što i prodati. Ne mislimo pritom na desetke milijuna eura vrijedan Draženov dom i pripadajuće mu poslovne prostore, već prije svega  na stalne nastupe u košarkaškoj Euroligi, natjecanju koje ima znatnu marketinšku i sportsku težinu.

Što ćemo, dakle, sa sportom u Hrvatskoj? Ako je ta društvena djelatnost uistinu toliko značajna kako bi se dalo zaključiti prema brojnim brzojavima koje državni čelnici svakodnevno šalju osvajačima odličja na razno-raznim, često i beznačajnim natjecanjima, a naročito prema stalnoj potrebu naslikavanja s našim najboljim sportašima, tada sportu treba osigurati i odgovarajući status. Sponzori će to prepoznati ili neće, no država to prepoznati - mora. Netko će reći da je država to već odavno prepoznala, no u tom slučaju Mirna Jukić ne bi sva svoja plivačka odličja osvojila pod austrijskom zastavu, a Jakov Fak ne bi u želji da ih i dalje osvaja otišao u Sloveniju.
 Ako, pak, ocijenimo da su sva ta naklapanja o sportašima kao najboljim hrvatskim ambasadorima i sportu kao najboljem hrvatskom izvoznom proizvodu tek bedastoće, tada od CRO-sporta treba prestati raditi političko-populističku paradu i reći neka se sportom zbog zdravlja, novca ili nekog trećeg razloga bavi tko god hoće, no neka od države ne očekuje ništa. Tada ne bi bilo ni ovog ‘ciganjenja’ s Vladinim nagradama za vrhunska sportska dostignuća, ni čuđenja zbog nezainteresiranosti sponzora za hrvatski sport. Čudili bismo se, vjerojatno, samo onima koji su spremni svakodnevno trenirati po tri, pet ili sedam sati - nizašto.