EN
HR
Rođen je 11. ožujka 1961. godine u Splitu. Nogomet je počeo igrati u Orkanu iz Dugog Rata. Branio je u Hajdukovu podmlatku, a u sezoni 1981./82. čuvao je vrata tadašnjeg drugoligaša Solina. Potom je do 1984. godine bio vratar RNK Split. Na prvoligašku scenu stupio je 1984. godine, kada je postao vratar Čelika iz Zenice, u kojem je ostao do 1987. godine. Bio je vratar iznimne brzine i reakcije, u gradnji karijere podsjećao je na legendarnog Talijana Dina Zoffa po tome što je vrhunac dosegnuo u kasnijim godinama.
Prvi put je za seniorsku momčad Hajduka nastupio u sezoni 1987./88. Od 1988. do 1991. godine igrao je u Rijeci, otkud je otišao u inozemstvo, u grčki PAOK, čiji je vratar bio od 1991. do 1993. godine i s kojim je osvojio grčki Kup. Vratio se u Hrvatsku i 1993. godine te branio za Pazinku iz Pazina. Od 1994. godine ponovno je u Hajduku, gdje završava igračku karijeru 1999. godine. S Hajdukom je u sezoni 1994./95. osvojio hrvatsko prvenstvo i kup, pružajući bravurozne obrane u Ligi prvaka. Dobitnik je Torcidina trofeja Hajdučko srce kao najborbeniji nogometaš Hajduka u prvenstvenoj sezoni 1996./97. Odigrao je za Hajduk 187 utakmica. Nakon završetka igračke karijere, posvetio se treniranju vratara u Hajduku, a neko vrijeme nakon okončanja karijere u Hajduku, bio je vratar Junaka iz Sinja.
Za A reprezentaciju Hrvatske branio je od 1990. do 1997. godine 9 puta - 7 puta kao član Hajduka, a 2 puta kao vratar Rijeke. Debitirao je u onoj prvoj povijesnoj utakmici u Zagrebu 17. listopada 1990., kada je u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije SAD-a Hrvatska pobijedila 2-1. Od reprezentativnog se dresa oprostio u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Svjetsko prvenstvo protiv Danske u Kopenhagenu 10. rujna 1997. godine (1-3). Sudionik je Europskog prvenstva 1996. godine u Engleskoj.
Osim što je branio, Gabrić je ponekad u stilu pokojnog Ante Vulića izvodio i kaznene udarce. Još dok je branio u drugoligašu Splitu, zabio je osam golova s bijele točke, uvijek pucajući u vratarevu lijevu stranu. Bio je enigma za kolege iz suprotnog tabora.
Unatoč velikoj nogometnoj karijeri koju je Tonči Gabrić postigao, do svoje tridesete godine bio je gotovo anonimac. Dobrim obranama u dresu Pazinke protiv Primorca u Stobreču, natjerao je Hajdukove stručnjake da ga još jednom pozovu na Poljud. Tadašnji trener Ivan Katalinić bio je najuporniji u želji da ga vrati na Hajdukov gol. Bez tih pet posljednjih godina na golu Hajduka, Gabrićeva bi igračka karijera, unatoč mnogim uspjesima, bila završena gotovo beznačajno. Ne bi bilo uspomena kao što su prisjećanja na one nezaboravne obrane protiv Steaue u Rumunjskoj ili protiv Anderlechta u Splitu i na još nizadrugih zbog kojih je Gabrić i stigao do reprezentacije.
Pred odlazak na Europsko prvenstvo u Englesku imao je Tonči sjajnu ponudu iz Austrije, ali ga Hajduk, unatoč lošem razvoju događaja pri ponovnom izletu u Europu, nije pustio. Potpisao je ugovor na još dvije i pol godine. Prema vlastitom priznanju, tad je po konačnom povratku u Split, prvi put u životu bio potpuno miran i zadovoljan. Živio je u rodnom gradu, a još je k tomu bio vratar slavnog Hajduka, sinonima Splita i Dalmacije. Mogao je uživati kad su ga klinci na ulici prepoznavali i pozdravljali. Branio je do 38. godine, a onda je mjesto prepustio tadašnjem velikom hrvatskom talentu Stipi Pletikosi.
Tonči Gabrić, vratar velikih kvaliteta, bio je tijekom nogometne karijere česta meta nepravdi koje su, međutim, prethodile novim sretnijim poglavljima u njegovu životu. Unatoč brojnim nepravdama, koje su ga pratile, u poznim igračkim godinama je doživio vrhunac karijere i ostvario u nogometu ono o čemu mnogi mogu samo sanjati. Branio je za hrvatsku reprezentaciju u prvoj povijesnoj utakmici, s Hajdukom osvojio prvenstvo i kup, igrao u Ligi prvaka, nastupio na EP-u ...
Izvor: HOO Foto: HNS
