ODLAZAK MARKA DIDIĆA: Naš Marko za novinarstvo je izgarao do zadnjeg dana, njegov redakcijski život bio je za film ili predstavu

Ode Marko u legendu. U narodnu predaju o novinarima kakve svijet digitalnih medija upamtiti neće. I kakve sam po sebi ni ne zaslužuje. Marko Didić, naime, ispekao je zanat onomad, u sumrak bivše države, kad se nije bjesomučno brojilo klikove i lajkove, a posao svodio na puko bdjenje uz računalo i prekrajanje vijesti(ca) s društvenih mreža.

Do pravih priča dolazio je najviše po nogometnim salonima, kavanama i noćnim klubovima. Znao ih je bilježiti i po mračnim zakutcima krijući pritom izvore koji su samo s njim stupali u kontakt. I to baš ovim redom: stadion, kafić ili hotelska aula, pa ulica. Negdje daleko od tuđih pogleda i ušesa.

Još za vrijeme studija novinarstva i politologije u Zagrebu, gdje je kao odličan student zaslužio obje diplome, počeo je surađivati sa sportskim redakcijama i pratiti nogomet, ligaški i reprezentativni. Umjesto da se i sam okuša kao golman, a da je odlično branio toliko će puta posvjedočiti njegov osebujni cimer Damir Karakaš, sudbina mu je namjerila pisati o drugima. U beogradskom "Tempu" intervjuirat će najveće nogometne zvjerke osamdesetih. Razgovarao bi s njima, kako napisah, po salonima i svečanim ložama, da bi se onda nastavili družiti do sitnih noćnih sati jer Marko je uvijek bio više od člankopisca, znali su ga i Zagreb i Beograd, Zagora i Split. Puna ga je bila Pjaca i Riva: Marko Didić - stand-up prije stand-upa.

PRODAVAČ PRVOKLASNE ROBE

U ludim provodima, gdje bi ih Didić, rođeni glumac, komičar, šarmer, zabavljao, nasmijavao do suza, nogometaši, košarkaši, boksači ... uzvraćali su mu anegdotama, pričama iz svlačionice i pričicama iz kuloara, pikanterijama vezanim uz transfere, a on ih otkrivao čitateljstvu u tjedniku prodavanom u više od tristo tisuća primjeraka.

- To su bila vremena, Sajo moj - rekao bi mi sa sjetom, evocirajući uspomene na sportske događaje od formata koje je uživo pratio i čiji je akter s ponosom bio.

Veliki poznavatelj nogometa i nenadmašni kolekcionar dresova koji je s lakoćom stvarao poznanstva i kumstva s najvećim nogometašima i menadžerima Balkana, bio je tvrd orah kad bi mu cenzori stali na žulj. Ljutio bi se, jogunio, galamio, mahao rukama, a da u njemu grama zla nije bilo.

Jedna od uprava Hajduka, dok je Hajduk nešto u Europi i svijetu značio, zabranila mu je pristup klupskim prostorijama vjerujući da će tako "zaustaviti Reuters". Didić ih je predriblao. Neslužbenim kanalima saznavao bi i više od onoga što se dalo čuti na običnim presicama, a što će se u njegovoj daljnjoj karijeri pokazati ključnim.

 Izvor: SD/ Saša Ljubičić Foto: Božidar Vukičević/CROPIX