16. studenoga: MANJE OD IGRE - NEKOĆ BRAĆA

Pročitajte kolumnu sociologa Dražena Lalića objavljenu u Sportplusu:

Između njih rat je stao, a potom i smrt. Sedamnaest godina nakon što je Dražen Petrović izgubio život, američka televizijska kuća ESPN emitirala je dokumentarac „Once Brothers“ (“Nekoć braća”) u kojemu je dojmljivo opisan uspon i pad prijateljstva “Mozarta košarke” i Vlade Divca, jednoga od najboljih centara u povijesti toga sporta na ovim prostorima. U tom je filmu prezentirana stara i jedinstvena priča. Stara zato što je u njoj izložena arhetipska sudbina - nešto se slično zbilo s Julijem Cezarom i Pompejom Velikim - dvama prijateljima opredijeljenim za suprotne strane u sukobu između njihovih zajednica ili političkih skupina. Jedinstvena budući da je to storija o ratom uvjetovanom raskidu bliske veze između velikih sportaša koji zbog pogibije jednoga od njih u prometnoj nesreći nisu ni imali prave prilike da se pomire.

Rat je nastavak politike drugim sredstvima koji malošto i malokoga ostavlja izvan svoga strašnog utjecaja. U osvit oružanih sukoba u Hrvatskoj ni slavna košarkaška reprezentacija tadašnje Jugoslavije nije se mogla otrgnuti od toga utjecaja: u kolektivnoj euforiji neposredno nakon osvajanja Svjetskoga prvenstva u Argentini u ljeto 1990. Vlade Divac je istrgnuo hrvatsku zastavu iz ruku jednoga navijača nižega od sebe “za dvije glave” i bacio je na parket. Pritom je uzvikivao “Ova zastava ne pripada ovdje”; mnogo kasnije, za vrijeme snimanja dokumentarnoga filma, taj je svoj čin pokušao objasniti ovako: “Samo sam htio pokazati da smo mi tim iz Jugoslavije, a ne iz Hrvatske, Srbije ili neke druge republike”. Za razumijevanje toga njegova čina ključno je pak slijedeće njegovo priznanje: “Nisam bio naivan, bio sam u stvari nevin”.

Sve loše što se zbilo (Petrović je jednostrano prekinuo kontakte s Divcem, a na sličan su način reagirali i Kukoč, Rađa i drugi Hrvati iz “Europskoga Dream Teama”) i sve dobro što se nije zbilo (pokidana veza između Šibenčanina Dražena koji je u prvoj fazi rata s užasom slušao vijesti iz Hrvatske i Prijepoljanina Vlade nije se ponovo uspostavila) u odnosima između dugogodišnjih velikih prijatelja bilo je uvjetovano baš naivnošću i nevinošću tadašnjega centra Lakersa. Naivnošću i nevinošću koje su bile ponajviše uvjetovane njegovim nepoznavanjem (nije bio obrazovan, a od kraja osamdesetih godina živio je i igrao u SAD, dakle daleko od poprišta Miloševićeve “antibirokratske revolucije”) istinske naravi i pozadine političkih i društvenih (ne)prilika koje su uvjetovale krvavo raspadanje bivše Jugoslavije. Za vrijeme održavanja SP u Argentini Divac je bio mladac, tek 22-godišnjak kojemu je život najvećim dijelom bio sveden na košarku; u počecima svoga igranja u NBA mizerno je poznavao engleski jezik i nije imao pojma o načinu života u SAD. U dokumentarcu je pak portretiran drukčiji Divac: legendarni bivši sportaš te iskusan i svjetski čovjek koji je vrlo uspješan u svom javnom (uz ostalo, od prošle je godine predsjednik Srpskoga olimpijskog komiteta) i privatnom životu. Prizori Divčeve nadasve uljudne i potresne posjete obitelji Petrović i posljednjem počivalištu njegova prijatelja na Mirogoju u zimu prošle godine (“Dobro te je ponovo vidjeti, druže”) svjedoče o Divčevoj velikoj duši.

A duša je najviše ondje gdje boli. Osobito ako je bol neprevladiva i tako velika da nikada, dok živi onaj u kojemu se zloćudno nastanila, neće proći. Upravo je takva bol Vlade Divca opisana u dokumentarcu “Nekoć braća” (za vjerovati je da će HRT u dogledno vrijeme prikazati hrvatskoj javnosti). Možda netko, poput mladoga Zagrepčanina koji u dokumentarcu uzvikuje kako je Divac “četnik”, sumnja u iskrenost toga osjećaja, ali ja Divcu vjerujem da ga jako mori ta bol. Vjerojatno mu je sada lakše: sudjelujući kao narator i na druge načine u pripremi dokumentarca te posjetivši Zagreb nakon dva desetljeća očito je doživio katarzu.

Tegobno osobno iskustvo vezano za prijateljstvo između Divca i Dražena (zaista je šteta što nisu imali prilike da se nakon završetka rata susretnu i iskreno porazgovaraju, pa pomirili se nakon toga ili ne pomirili) sada je na neki način dovedeno do očišćenja. Međutim, slična psihička opterećenja još uvijek ometaju živote mnogih ljudi s ovih prostora. Tako je dokumentacija iz bolnice u Vukovaru tek prije nekoliko dana, znači čak nakon 19 godina od zločina, iz ruku Borisa Tadića predana hrvatskim vlastima. One sada nastoje upotpuniti barem neke kockice u crnome mozaiku sudbina mnogih branitelja i civila kojima se još uvijek ne zna ni mjesto gdje počivaju njihovi posmrtni ostaci.

Tragična priča o prijateljstvu Dražena Petrovića i Vlade Divca sobom nosi i važnu pouku za sadašnje i buduće aktere sporta: nemojte se pačati u stranačku i sličnu politiku. Upravo sportaši, osobito oni vrhunski, trebaju prednjačiti u suprotstavljanju pokušajima političara da manipuliraju sportom i svoje partikularne ciljeve ostvare u tom njima očito zanimljivom području društvenoga života. Sport ne smije biti sluškinja politike, a sportaši trebaju dosljedno odbijati da budu manekeni ove ili one političke opcije. Na žalost, sport u suvremenoj Hrvatskoj obiluje primjerima takvoga manekenstva. Bilo bi vrlo korisno da dokumentarac “Nekoć braća” pogledaju Niko Kovač i njegov brat također, Goran Ivanišević, Ivano Balić i ostali veliki sportaši koji su za vrijeme kampanje vezane za prošle parlamentarne izbore nastupali u spotovima HDZ-a koji su vjerojatno snimljeni i emitirani novcem izvučenim iz javnih poduzeća. Nakon gledanja filma, svaki od njih bi se trebao zapitati: Jesam li bio naivan? Jesam li bio nevin?