19. studenoga: FAKOVANJE BEZ KRAJA

Pročitajte kolumnu Marina Šareca objavljenu u Sportplusu:

Koliko puta smo već čuli da promidžba koju Hrvatska dobiva  u svijetu zahvaljujući rezultatima naših najboljih sportaša nema cijenu. Pa, k vragu, zar onda ta Fakova olimpijska bronca iz Vancouvera ne vrijedi barem tih 100.000 eura

Dobra večer gospodine Županiću, jeste li izdali ispisnicu Jakovu Faku?

- Nismo još, ali mislim da bismo uspjeli mogli biti na dobrom putu da pronađemo rješenje za taj slučaj.

Dobro večer gospodine Kontak, ima li što novu s Fakovom ispisnicom?

- Nema još, ali gotovo sam siguran da ćemo u sljedeća dva ili tri dana postići sporazum sa Slovencima.

Dobra večer gospodine Grubišiću, je li postignut sporazum sa Slovencima?

- Nije još, ali sutra ćemo vas izvijestiti o svemu.

Dobra večer, dobro jutro, dobar dan... i tako već danima i tjednima. Nevjerojatno, ali u Hrvatskoj su, čini se, svi inficirani famoznom izjavom premijerka Jadranke Kosor da smo “na putu prema putu izlaska iz krize”. Kada je riječ o čelnicima Hrvatskog biatlonskog saveza i njihovim slovenskim kolegama situacija je, očito, još složenija. Oni već mjesecima ne mogu doći ni na put prema putu da nam išta suvislo kažu o putu rješavanja problema s ispisnicom koja bi Jakovu Faku omogućila nastup za Sloveniju.

Iako su već svi, ali baš svi, raskrstili s time da je naš brončani olimpijac odlučio karijeru nastaviti pod slovenskom zastavom, i poželjeli mu u tome sreću, HBS i dalje živi u nekoliko mjeseci dalekoj prošlosti, kada se još ništa nije znalo i svi smo bili u velikoj neizvjesnosti. Ili barem uživaju u tome da javnost i ‘blentave’ medije drže u neizvjesnosti beskonačno odgađajući priopćiti im nešto jako važno i sudbonosno.

Gospodine Županiću, gospodine Kontak, gospodine Grubišiću, Jakov Fak je, ako niste primijetili, otišao! Ta je priča završena i za njega i za Slovence i za predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatka Matešu i za sve ostale. Bila je i za hrvatsku javnost sve do iznenadnog Fakovog ukazanja na konferenciji za novinare u Zagrebu, kad se sve, barem, naizgled, ponovno vratilo na početne pozicije. Da nije bilo te Fakove ‘monodrame’, ponovno bismo bili u situaciji s početka 2009. godine kada 99.7 posto Hrvata nije imalo pojma da se netko u Hrvatskoj uopće bavi biatlonom.

Zanimljivo, odjednom se i za Hrvatsku i za Sloveniju nepremostivom zaprekom pokazala nekakva odšteta od tričavih 100.000 eura. Ne znam za Sloveniju, no u Hrvatskoj se godišnje 12 milijardi kuna (ne znam koliko je to eura) zamrači samo u poslovima javne nabave i famoznih 100.000 eura nije cifra zbog koje bi se itko posebno uzbuđivao. Za Hrvatski biatlonski savez tih je 100.000 eura, kažu, čisti marketinški gubitak zbog Fakovog odlaska u Sloveniju, bez čijih barem 200.000 eura, kažu Slovenci, ne bi bilo ni Faka, ni potencijalnih 100.000 eura marketinških prihoda za Hrvate. Za Slovence je to, dakle, nešto što su već platili i ‘nemaju da plate opet’.

Budimo mi na čisto, zbog 100.000 eura se ne bi ovoliko natezali ni šverceri ukradenim automobilima u nekoj hercegovačkoj zabiti. Ovdje je, ipak, riječ o povrijeđenim taštinama, inatu, tvrdoglavosti, odmazdi... Koliko puta smo već čuli da promidžba koju Hrvatska dobiva  u svijetu zahvaljujući rezultatima naših najboljih sportaša nema cijenu. Pa, k vragu, zar onda ta Fakova olimpijska bronca iz Vancouvera ne vrijedi barem tih 100.000 eura?! Prestanite nas, zato, više fakovati ‘slučajem Fak’ i napravite i jedni i drugi još ponekog Jakova Faka, kad ste već svi toliko sposobni i važni!