LEONARD MESARIĆ: ‘Igrao sam u Dinamu, sad pomažem ovisnicima o kockanju! Sve više ih je i u našoj ligi ...‘

"Na sve me potaknuo Budimir, a svjedočio nam je donedavni igrač Dinama", koji se bori s ovisnošću, kaže Leonard Mesarić - piše Ante Buškulić, novinar Sportskih novosti.

Igrao je za Zagreb, Istru, Karlovac, Lokomotivu, Rudeš, ali i Dinamo. U momčadi s Badeljom, Cufreom, Sammirom, Rukavinom, Ademijem, Moralesom, Bišćanom, Vrsaljkom, Kramarićem, Kovačićem, Mandžukićem... Iako sam naglašava:

- Da, ali ne znam zašto to posebno naglašavati. Bilo je to krasno i kratko iskustvo, puno toga sam naučio, ali ne osjećam da me definira to što sam igrao u Dinamu. Zahvaljujem Bogu na svim tim nogometnim doživljajima. Možda su me neki manje atraktivni i više učinili onime što sam danas i oblikovali me. Bogu hvala!

Leonard Mesarić (41) uvijek je bio drugačiji, nijansu je odskakao od stereotipa. I dok se probijao kroz Lokomotivu i kad je dospio do Dinama i kad se iz Irana vratio u HNL, u Rudeš ... Danas je figura kao u igračkim danima. I priča jednako drugačija, posebna. Mesarić je pokrenuo akciju za pomoć nogometašima, ali i ostalim sportašima i drugima, u borbi s ovisnošću kockanja. Voditelj je projekta Cathletico.

- Logičan je to slijed za mene, da nešto vratim društvu. Kad sam se vratio iz inozemstva u Rudeš, kao 33-godišnjak, moja je uloga bila drugačija, da svojim iskustvom i određenim znanjem odgajam i učim mlađe, kako na terenu, tako i izvan njega. Na moj je život snažno utjecala vjera u Isusa Krista, te se javio poticaj da i drugima predočim tu perspektivu sporta, odnosno na koje sve načine mladi sportaš može s Bogom biti kompletniji i bolji sportaš, naravno i čovjek. Po putu su se priključivali i nekolicina mojih prijatelja pa su 2016. spontano nastali duhovni susreti sportaša.

Što su značili ti susreti sportaša?
- Ideja tih susreta je bila okupljanje sportaša vjernika ili onih koji su na putu vjere, druženja, određena predavanja, svjedočanstva, zajednička molitva, podrška... Unutar svlačionica zna biti dominacija različitih profila sportaša koji na prvu žele nametnuti neke svjetonazore, vrijednosti i stavove koji se možda ne podudaraju s nekim tko je odgajan u duhu vjere i OK, nitko nema problem sa slobodnim izborom, no to što je možda netko glasniji, pokušava glumiti nekog opasnog frajera, što živi svoj život samo da udovolji sebi i svojim požudama, što mjeri svoju vrijednost kroz uspjehe i novac, ne treba značiti da je bliži istini i da ne postoje drugačiji obzori i perspektive života i sporta. Tu želimo mlade sportaše ohrabriti da se ne daju zavesti nekim polupritiscima društva i vršnjaka, koji im žele uvaliti da je smisao života isključivo u sebičnom zadovoljenju svojih potreba, korištenju svakog trenutka za svoj užitak, okrenutost isključivo samo sebi i svom probitku.

Sjetio se epizode koju je htio podijeliti:
- Na mojem putu preobraćenja sudjelovao je jedan nenametljivi dečko koji je bio sa mnom u Lokomotivi. Nismo se poznavali od prije, ali redovito smo obojica dolazili dosta ranije na treninge pa smo tako razgovarali i rekao mi je nešto što me zaintrigiralo, bilo je nešto vezano za njegov način života. Nisam nikad čuo da netko tako stvarno živi, pogotovo netko tko je u nogometu. Cijeli tjedan sam o tome razmišljao i taj trenutak, uz nekolicinu drugih, je bio značajan uporišni klin u mom rastu u vjeri. Tako smo se nas dvojica povezali i počeli smo se moliti zajedno u svlačionici Lokomotive poslije treninga. Za suigrače, za klub, za druge sportaše... Potom su nam se putevi razdvojili, ali postao mi je krizmani kum i nastavljamo cjeloživotni bratsko-kumski odnos. Bio je to Ante Budimir. I danas je tu, podrška svemu.

VJERNICI SU NAJBOLJI SPORTAŠI

Što radite na tim susretima sportaša? Koliko vas se okupi?
- Druženja, zajednička molitva, seminari, edukacija, svjedočanstva, mise, duhovne obnove, hodočašća... brojke variraju, no to nam nije ni bitno, bitno je zajedništvo. Čak i s onim sportašima vjernicima koji nisu redovito na susretima ili s drugim sličnim zajednicama kao što su "Sportaši s krunicom". Ima nas od igrača koji igraju u nižim ligama do osvajača medalja na europskim i svjetskim prvenstvima, te bivših sportaša, trenera...

Je li nešto slično vodio nekadašnji igrač Hajduka Goran Granić?
- Da, sličan apostolat...

Zašto posebno sportska zajednica?
- Jer su susreti specifični u smislu da imamo zajedničke teme, probleme. Kroz sport obrađujemo razne aspekte. Osim duhovnog, jednu smo cijelu polusezonu dovodili psihologe da obrade određene teme. Pokušavamo na višedimenzionalan način pristupiti sportašu jer on svojoj biti to i jest. Višedimenzionalna, originalna, neponovljiva osoba koja želi naći smisao, te postati slobodna i zrela osoba. Ktome, zagovaram tezu da su sportaši vjernici zapravo u potencijalu najbolji sportaši i da tek kroz vjeru mogu najviše razviti svoje talente. Mogu je argumentirati...

‘Ajde, da čujemo...
- OK. Krenimo od osnove. Strah. Najveći kočničar u ispoljavanju sportskih vještina, znanja i sposobnosti.

Fizički strah ili strah od neuspjeha?
- Svi oblici. Osnovni čovjekov strah je strah od smrti koji može prouzrokovati mnoge druge strahove. Duhovna dimenzija može ga skoro u potpunosti anulirati. Onda kreće strah od egzistencije, koji je sveprisutan u profesionalnom sportu. Koji može biti i dobar pokretač, ali uvijek donosi i grč. Moram zaraditi, osigurati se, dobiti novi ugovor, prodati se... Duhovna dimenzija daje odgovor i na to, kako to staviti u perspektivu života. Drugo: izlazak iz zone komfora, što je preduvjet za napredak i o tom segmentu svi pričaju kako je ključan u razvoju, no malotko ima mentalne i fizičke snage i upornosti da stvarno i napravi taj iskorak. Sportaš vjernik se upoznaje s otajstvom križa po uzoru na križ Isusa Krista. To nije doslovni križ od drvenih greda. To može biti težak trening, koji posljedično nosi bol i neugodu. Sportaš vjernik je upoznat da je križ važan dio života i spasenja i zato nema bježanja, prihvaćamo ga i nosimo uz pomoć Isusa Krista, kako nam je obećao.Tu se stvara otporni mentalni sklop kojeg psihologija naglašava kao jedan od najvažnijih čimbenika uspjeha, napretka. Možda i predugo živimo u poluiluziji kako smo iznimno talentirana nacija i da bez teškog i upornog rada, razvijenih radnih navika i rezistentnog mentalnog sklopa možemo doći i održavati se na vrhunskoj razini.

U HRVATSKOJ NEMAMO RADNE NAVIKE

Ali često smo znali čuti i kako kod nas treneri imaju puno dulje, pa i zahtjevnije treninge nego u inozemstvu.
- OK, sad dolazimo u raspravu o teorijama treninga i obično tu nema nekog konsenzusa. Inače, sve staje u kategorijama ‘‘optimalno‘‘ i ‘‘treba kvalitetno trenirati‘‘, a nitko nije točno definirao što je to. Možda se i ne radi o ekstenzitetu treninga, možda se izlazak iz zone komfora događa u intenzitetu treninga, a za postizanje intenziteta se moraju odraditi određeni ‘‘dosadni‘‘ i naporni ciklusi koje smo počeli zbog zgusnutog rasporeda, stalnih ‘‘povijesnih‘‘ utakmica i zbunjivanja igrača, preskakati. E onda se prilagodimo na jedan ritam i nivo izvedbe, pa se čudimo cjelokupnim (Dinamo je iznimka) lošim izdanjem u europskim natjecanjima, kako se juniori teško prilagođavaju na seniorski nogomet, a i bilo je sad nekih neugodnih poraza naših mlađih reprezentacija. Tu ne govorim da je presudna samo radna navika, zona komfora, ima puno varijabli koje utječu. Ovo su neki istaknutiji problemi u kojima bismo mogli i trebali napredovati u nogometu.

Zapažate li još neke probleme u sportu?
- Identitet sportaša. Jesam li ja samo isključivo sportaš ili imam i drugih dimenzija? Po čemu se određuje moja vrijednost? Po uspjehu, rezultatu, ocjeni u SN-u ili što sam ljubljeno dijete Božje? To sam primjetio da mnogi mladi sportaši ponavljaju kao neku svoju poteškoću i posljedično im se pojavljuju nesigurnost, tjeskoba...

I onda dođe do problema s početka priče...
- Da, mnogi zaglave u kocku ili odjedanput čuješ da je u depresiji. Pa kako?! Mlad sportaš, ima novca, uspješan...

Ali toga je bilo uvijek.
- Jest, no danas je intenzivnije.

Zašto?
- Prije nisi znao toliko. Pa koliko smo utakmica gledali tjedno? Jednu talijanske lige u nedjelju u 15 sati i jednu španjolske subotom navečer. Dok je danas sve posvuda. A kamere ulaze i u svlačionice, još malo će u WC-u pratiti igrača i proučavati kakvu stolicu ima! Nenormalno se sve intenziviralo, velika su očekivanja, potencira se da je tim mladićima nogomet sve na svijetu i onda lako dođe do razočaranja, ne znaju se nositi s padovima u karijeri...

‘NE KOCKAJ SE SA ŽIVOTOM‘

Imate li podršku HNS-a i(li) sindikata ngometaša?
- HNS nismo tražili, a glavni čovjek HUNS-a Mario Jurić je s nama, podržava naše akcije.

Kako je došao na ideju okrenuti se borbi protiv ovisnosti o kockanju?
- Pitanje je jesam li ja došao ili je to došlo do mene. Kad vidiš da se događa oko tebe, koliko je novca u igri, kakvo je psihičko stanje tih ljudi, kako se obitelji raspadaju... Ja imam u sebi onaj poriv "‘ajmo pomoći, što možemo napraviti?" Krenula je kampanja "Ne kockaj se sa životom", pa smo održali konferenciju (Auto)destrukcija kockanja. Naš je cilj osvještavati. Ne možemo ići protiv te industrije, ali možemo ljude upozoriti i osvijestiti koliki to može postati problem. Pa ako nakon dvije, tri, pet godina samo jednog čovjeka malo pomaknemo na pravi put, uspjeli smo. Svjest o težini problema, perfidnosti svega i društvenog okruženja jer marketinška maširenja stavlja to na razinu zabave, a sitnim slovima dolje piše "Igraj odgovorno". Naravno da to nije dovoljan osigurač.

Na koji način djelujete?
- Osvještavanje, upozoravanjem. prevencija i edukacija su najvažniji. Najgore je kad ‘‘virus‘‘ uđe, vrlo lako, perfidno uđe, a teško ga se riješiti. Idemo raditi na tome da nikad ne uđe.

Kako?
- Osvješćivanjem. Svjedočanstvima onih koji su kroz tu agoniju prošli, te se uz pomoć Boga i stručnjaka vratili u stabilnost života.

ŽELIMO PREDAVATI U SREDNJIM ŠKOLAMA I KLUBOVIMA

Gdje?
- Tek smo krenuli prije nekoliko mjeseci, gledamo što i gdje možemo... A ciljana skupina su nam mladi, srednje škole, kadeti i juniori u klubovima...

Jeste li ih već kontaktirali?
- Jesam, javio sam se Sportskoj gimnaziji, koju sam i ja završio, te nekim drugim školama. Klubove smo pozvali na konferenciju "(Auto)destrukcija kockanja" na kojoj smo imali kvalitetne prodavače Luku Maršića, velečasnog Domagoja Matoševića... A imali smo i svjedočanstvo jednog donedavnog HNL nogometaša, koji je igrao i u Dinamu, prvi je put izašao s pričom kako je postao ovisnik o kockanju. Baš je lijepo i hrabro svjedočio.

Ali to je bilo ljudima, mladima, koji ionako naginju vjeri i duhovnim vrijednostima. Hoće li vam HNS pomoći otvoriti vrata klubova? Ipak je to ciljana publika.
- Možda, ali koji su moji resursi? Svi ti ljudi su zaposleni negdje, sve to radimo u slobodno vrijeme... Također, glavni su sponzori lige i svih klubova kladionice. Hoće li nam htjeti otvoriti vrata? A koliki je porast svega dokazuje činjenica da kockarnicama i kladionicama brojke rastu. Dok nije bilo interneta, zvijer je bila na lancu, sad je puštena. Mi želimo osvijestiti ljude da je kockanje u potencijalu iznimno opasno kao da na paintballu stavite jedan pravi metak u puške. Pa, eto, baš je fora, adrenalin skače do neba, ali netko će stradati.

Koliko ima u nogometu ovisnosti o kockanju?
- Treba razlikovati patološku ovisnost, ali i velik broj ljudi koji igraju i nisu ugroženi. Klade se, jako puno, ali nisu svi u dugovima, s kamatarima ‘na vratu‘, neki se kontroliraju, neki su ‘sezonci‘, neki se samo zabavljaju s malim ulozima... Ima ih jako puno. ‘Iza zavjese‘ se mnogo priča kako postoji jako mnogo sportaša koji se kockaju, od nižih liga pa do onih vrhunskih... I u HNL-u ih ima puno, a i dalje je tabu tema.

U HRVATSKOJ 250.000 LJUDI POGOĐENO

Je li broj porastao u odnosu na vaše igračko doba?
- Ne mogu tvrditi. Ne znam koliko ih je tada bilo jer ne idem na ta mjesta da bih sreo nekoga, no danas ne moraš nikamo ni ići, igraju preko interneta, kod kuće, pa i dok si na WC-u možeš spiskati 10.000 eura... A ovisnost o kockanju jako je teško prepoznati jer ne utječe na biokemiju. Ovisnika o drogi vidiš, o alkoholu također, tijelo se mijenja, kod kockanja ne. Ali kako je porast općenit u populaciji, sukladno s time je i vjerojatno kod nogometaša.

U emisiji "Otvoreno" na HTV-u iznijeli su podatak da je u Hrvatskoj 250.000 ljudi pogođeno problemom klađenja, a da država od poreza zarađuje 354 milijuna eura godišnje, plus redovita porezna davanja tih tvrtki.
- Višak slobodnog vremena i višak novca najgora su kombinacija. A to je nogometni stil života mladića koji odluče postati profesionalni nogometaši, škole se ostavljaju, upisuju neke dopisne pa imaju slobodnog vremena, a brzo dođu stipendije, ugovori ... Teško je ući u brojke, zadnje što sam vidio je 40.000 registriranih ovisnika u Hrvatskoj! Neki kažu da ih je i više, trend je porasta, a kad se uz to vežu obitelji koje su ugrožene, to je velika brojka. I najlakše je reći "budala, sam si je kriv" i prekrižiti ga. Iz kršćanske perspektive je da mu pokušamo pomoći. I najgore je kad ne želi sam sebi pomoći ...

BAVIO SE GLUMOM, BIO U SAPUNICI

Mesarić se tijekom igračke karijere bavio i glumom.
- Haha, bila je to lijepa epizodica, koja me upotpunila, otvorila mi nove dimenzije, ali stala je u amaterskom obliku. Pa se vratila u najboljoj mogućoj ulozi: oca. Imam dvije kćerkice pa radimo šou, predstave, igramo se kroz glumu, sad to što sam volio, te priče, radim s njima.

U IRANU NAUČIO JEZIK

Igrao je u Iranu...
- A iskustvo u Iranu me ojačalo, bilo je baš zanimljivo, s bratom Chagom. Treneri su nam bili Skočić, Rendulić, Nikolić, devet mjeseci prosječna je temperatura 40 stupnjeva Celzijevih pa si pod klimom cijele dane. Puno sam čitao. I našu literaturu, a i učio sam njihov jezik. I dalje sam u kontaktu s nekim ljudima odande.

A sa suigračima iz Dinama?
- Hm, kad se osvrnem... povremeno se vidim s nekim, ali ne mogu reći da se intezivno družimo. Uključio sam se u grupu veterana Dinama s kojima odigram pokoju revijalnu utakmicu, pa se i kroz ta druženja vidim s nekim starim suigračem.

DINAMO NIJE TREBAO MIJENJATI TRENERA

Hoće li Dinamo biti prvak?
- Ne sviđa mi se nestabilnost u procjenama. Početak sezone je bio buran, ali je donio ulazak u Ligu prvaka, što je velik uspjeh. Onda su došla nerealna očekivanja pa se dogodio nenormalan rezultat i smjena trenera. A sad se pitamo zašto su ga mijenjali. I usput potrošili milijune eura na nove trenere i otpremnine. Sezona je nosila probleme, ozljedu ključnog igrača... Cannavaro je promijenio način rada i filozofiju, treba mu vremena, moguće da uđe u seriju pobjeda. I dalje je Dinamo najveći favorit, ako uđe u ritam, može dobiti puno utakmica u nizu. Hajduk nije pokazao da mu se može vjerovati do kraja, a Rijeka će uvijek imati problem da je rasterećena kad su lovci, ali problem dolazi postaju lovina i imaju ulogu favorita.

 Izvor: SN/Ante Buškulić Foto: A. Buškulić, G. Mehkek/CROPIX