EN
HR
Rođen je u Zagrebu 7. veljače 1940. godine. Nogometnu karijeru započeo je kao trinaestogodišnjak u podmlatku zagrebačkih Ponikvi 1953. godine. Srednjeg rasta, ali čvrst i snažan, u startu i istrčavanju vrlo energičan i siguran. U Ponikvama je počeo kao napadač, ali je zbog nedostatka vratara stao na gol i na njemu ostao tijekom cijele igračke karijere. Već na prvom nastupa između stativa zadovoljio je sve prisutne. Više ga nisu ni micali s gola.
Malo je onih koji znaju da je Marijan Jantoljak, prije vratarskog dresa, bio golgeter i tresao protivničke mreže.
Dvije godine nakon dolaska u Ponikve Marijan je već debitirao za prvu momčad kao petnaestogodišnjak. Bilo je to 15. srpnja 1955. godine.
Za vrijeme služenja vojnog roka 1960. godine s dvadeset godina pristupio je NK-u Rijeka. Došao je kao nepoznat mladić iz maloga kluba. Rijeka je u to vrijeme imala dosta kvalitetnih vratara, konkurenciju kao u nijednom tadašnjem prvoligaškom klubu. Za prvu momčad Rijeke Jantoljak je debitirao iste 1960. godine u Beogradu protiv Crvene zvezde. Prvi vratar Zoran Mišić nije imao svoj dan. Priliku je dobio mladi Jantoljak. Opravdao je povjerenje trenera i njegova karijera je krenula uzlaznom putanjom. Pobijedio je u velikoj riječkoj vratarskoj konkurenciji i izbio u prvi plan. Veoma brzo je postao standardni vratar momčadi s Kantride. U Rijeci se zadržao jedanaest godina sigurno čuvajući gol bijelih s Kantride na ukupno 413 utakmica.
U tom vremenu Rijeka je dva puta bila četvrta u prvenstvu Jugoslavije. Marijan Jantoljak bio je nogometni profesionalac u pravom smislu te riječi. Nikada nije pio, ni pušio, imao je uredan životni ritam. Trenirao je više nego su to treneri od njega tražili. Bio je idol i miljenik navijača Rijeke. Nikad se neće znati koliko je bodova donio svome klubu i u situacijama kad su napadači bili nemoćni. Prema Jantoljakovoj evidenciji, od stotinjak jedanaesteraca, obranio ih je sedamdesetak. Sam je iz jedanaesteraca postigao otprilike 40 zgoditaka. Jedne godine bio je prvi strijelac Rijeke kad su u pitanju udarci s bijele točke. Iako je branio za ipak tada godinama osrednju momčad Rijeke, spadao je u sam vrh jugoslavenskih vratara.
Za reprezentaciju Jugoslavije branio je 1966. godine 2 puta kao nogometaš Rijeke. Prvi put u Tel Avivu 12. listopada 1966. godine u prijateljskoj utakmici protiv Izraela zamijenivši Iliju Pantelića u 66. minuti. Jugoslavija je pobijedila domaćina 3:1. Drugi i posljednji put Jantoljak je branio za reprezentaciju u Sofiji 6. studenog 1966. godine u prijateljskoj utakmici protiv domaće reprezentacije Bugarske. Domaćini su slavili 6:1. Još 4 puta bio je rezervni vratar jugoslavenske izabrane vrste.
Riječku Kantridu napustio je 1971. godine. Postaje vratar Borca iz Banja Luke gdje ostaje punih pet godina. U tom petogodišnjem razdoblju u sezoni 1972./73. tjednik Tempo proglasio ga je najboljim prvoligaškim vratarom. Za vrijeme cijele prvoligaške karijere konstantno je bio među najboljim vratarima. Njegova forma bila je bez oscilacija. Uvijek je bio maksimalno spreman profesionalno odraditi preuzetu obvezu. U Borcu je doživio svoju drugu mladost. Kad mu je istekao prvi ugovor, navijači su zahtijevali da ostane i dalje. Okupilo se dvije – tri tisuće navijača koji su nosili transparente: Ostani, Marijane i Hoćemo Jantoljaka. Ipak, u ljeto 1976. godine, u 36. godini napustio je Borac i Banja Luku. Pristupa drugoligašu Metalcu iz Siska gdje ostaje do ljeta 1977. godine. Pristupa Segesti iz Siska i igra do 1980. godine. U svojoj 40. godini života završava s igračkom karijerom. Za boravka u Segesti bio je igrač i trener, a klub je ponovno postao drugoligaš.
Završio je Višu trenersku školu, a pored Segeste trenirao je Karlovac, Rijeku (dva puta), Opatiju, Naprijed iz Hreljina, Halubjan iz Viškova, Krk, Orijent iz Rijeke, Pomorac iz Kostrene, Inker iz Zaprešića, Koper, Rovinj, Poreč, Dragu i druge klubove. Dug niz godina trener je vratara u NK-u Rijeka, klubu kojem je zasigurno najviše dao iako je dao velik doprinos i u ostalim sredinama, osobito Borcu iz Banja Luke.
Odigrao je u karijeri otprilike 1200 utakmica. S bogatim igračkim iskustvom i profesionalnim odnosom prema poslu i zadatcima uspio je u trenerskom poslu. Stvara nove igrače i vratare jer vratari su bili i ostali njegova nezaboravna tuga i neizmjerna radost.
Jurica Gizdić Foto V. Karuza/Novi list
