EN
HR
Na društvenim mrežama, poput epidemije, raširila se vijest da će Matheus Eduardo igrati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju! No, ne treba brzati sa zaključcima. Radi se o 13-godišnjem dječaku, sinu nekadašnjeg hrvatskog reprezentativca Eduarda da Silve. Dečko je vjerojatno genetski predisponiran, s obzirom na to da već četiri godine igra za mlađe uzraste brazilskog Flamenga. Tek se profilira kao igrač, ali u skladu s uočenim talentom (definiraju ga tehnika i eksplozivnost), najčešće igra na pozicijama krilnog napadača i(li) "devetke" - piše Mladen Bariša, novinar Jutarnjeg lista.
Pozitivna je stvar to što "mali Dudu" obožava nogomet, a "zaluđen" je trima klubovima: Flamengom, Dinamom i Arsenalom (koji su obilježili karijeru njegova oca). Dječaka intrigira i hrvatska reprezentacija, za koju mu je otac Eduardo da Silva nastupao deset godina (od 2004. do 2014.) i u 76 utakmica zabio 47 golova. Matheus Eduardo pozvan je na 21. međunarodni turnir U14 "Memorijal vukovarskih branitelja 2025", gdje bi trebao nastupiti za selekciju pod nazivom - "Kanada i Amerika". No, ljudi iz HNS-a već su kontaktirali njegova oca, kako bi "mali Dudu" bio uskoro kooptiran i u reprezentaciju U15.
Kada spominjemo relacije očeva i sinova u kontekstu hrvatske reprezentacije, najčešća asocijacija svakako je - obitelj Kranjčar. Otac Zlatko predvodio je hrvatsku vrstu, kao kapetan, u povijesnom ogledu sa SAD-om (2-1), 17. listopada 1990. Kao 34-godišnjak Cico Kranjčar još je samo jednom nastupio za hrvatsku vrstu, dva mjeseca kasnije (22. prosinca) u Rijeci, protiv Rumunjske (2-0), kada je postigao i prvijenac za nacionalnu momčad (za 1-0). Njegov sin Niko u to je vrijeme bio šestogodišnjak. A 14 godina kasnije, 18. kolovoza 2004. u Varaždinu, u hrvatskoj je reprezentaciji, protiv Izraela (1-0), debitirao i mlađi Kranjčar. Istom je prigodom promoviran i novi izbornik hrvatske vrste - Zlatko Kranjčar. Na izborničkoj funkciji Cico se zadržao dvije godine, a Niko je reprezentativcem Hrvatske bio do listopada 2013., kada je posljednji put nastupio, protiv Škotske (0-2) u Glasgowu, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu. Bila je to i posljednja utakmica Igora Štimca, kao izbornika. Novi čovjek na klupi reprezentacije - Niko Kovač, Kranjčara je zvao još za utakmice dopunskih kvalifikacija protiv Islanda, ali on nije nastupio.
Iako najpoznatija, obitelj Kranjčar nije prva koja je nastupila za hrvatsku reprezentaciju. Kada se u listopadu 1990. pojavio u Zagrebu kako bi zaigrao za Hrvatsku protiv SAD-a, Zorana Vulića je zatekla rečenica Zorislava Srebrića, tehničkog direktora momčadi u stvaranju:
- Znaš li da ti nećeš biti prvi Vulić koji je zaigrao za hrvatsku reprezentaciju?
Naime, Zoranov otac Ante, nekadašnji vratar Hajduka, nastupio je za Hrvatsku 1956. protiv Indonezije (5-2) u Zagrebu. U službenim dokumentima Nogometnog saveza Jugoslavije ta se utakmica ne spominje. Upisan je jedino ogled Jugoslavije i Indonezije, odigran nekoliko dana ranije.
Kako je uopće došlo do utakmice Hrvatske i Indonezije? Dolazak spomenute azijske reprezentacije bio je politički determiniran. Tito, Nehru i Naser dogovorili su u ljeto 1956. platformu za osnivanje pokreta nesvrstanih (službeno su konstituirani pet godina kasnije, u Beogradu), sa sjedištem u Džakarti. No, pri organizaciji dolaska indonežanske reprezentacije, njihov je izbornik Livnjak Antun Pogačnik inzistirao i na odigravanju utakmice s Hrvatskom. Tako se tijekom tzv. Druge Jugoslavije prvi i jedini put formirala hrvatska reprezentacija. Spomenuta utakmica vodi se u analima HNS-a kao službena. Ante Vulić je devet sezona branio za Hajduk (uglavnom je bio pričuva Vladimiru Beari), a isticao se i kao izvođač kaznenih udaraca. U sezoni 1956./57. zabio je sedam golova s bijele točke i bio treći klupski strijelac.
Osim Vulića i Kranjčara, još je nekoliko očeva i sinova zaigralo za hrvatsku reprezentaciju. U znamenitom prvijencu Ćire Blaževića i Tomislava Ivića (kao direktora reprezentacije), protiv Španjolske (2-0) u Valenciji, u ožujku 1994., jedna od važnih karika u veznom redu bio je Stjepan Andrijašević (budući da Boban nije nastupio). Tadašnji prvotimac španjolske Celte odigrao je sveukupno pet utakmica za hrvatsku vrstu. Njegov sin Franko, danas nogometaš kineskog Zhejianga, ima tri nastupa (u eri Igora Štimca i Ante Čačića). Premda je veći dio reprezentativne karijere bio alternativa Draženu Ladiću, Tonči Gabrić je sakupio devet nastupa za Hrvatsku. Njegov je sin Drago, kao krilni napadač, ostvario pet nastupa (u izborničkom mandatu Slavena Bilića) i postigao jedan pogodak.
Sejad Halilović odigrao je za reprezentaciju Bosne i Hercegovine 15 utakmica. No, bivši nogometaš Croatije ima i jedno poluvrijeme u dresu s hrvatskim obilježjima, u prijateljskom ogledu protiv Izraela (4-0). Hrvatski izbornik Ćiro Blažević u to je vrijeme još bio vlasnik, predsjednik i trener maksimirskog kluba. Sejadov sin Alen nije, međutim, krenuo očevim stopama. Za reprezentaciju zemlje u kojoj je rođen (Dubrovnik) odigrao je deset utakmica.
Zacijelo se tek rijetki sjećaju da je na Korea Cupu 1999. u Seulu, posljednje dvije minute utakmice protiv Egipta (2-2), za hrvatsku reprezentaciju zaigrao tadašnji napadač Hajduka, Mate Baturina. No, otac svih Baturina nogometno je nasljeđe prenio na trojicu sinova - Roka, Martina i Marina. Dakako, najpoznatiji od njih aktualni je igrač Dinama, 22-godišnji Martin Baturina, koji već ima deset nastupa (i jedan pogodak) za reprezentaciju Hrvatske.
Danas na nogometnoj sceni postoji nekolicina mlađih igrača, koji nose "bremenito" prezime. Trenutačno su u fokusu - Roko Šimić, Nikola Soldo, Moreno Živković, Noa Vugrinec, Gabriel Rukavina, Marko Bulat, Niko Đolonga... Njima bi se uskoro trebao pridružiti i Matheus Eduardo.
Izvor: SN/JL Foto: R. Goršić, D. Pongračić, D. Matić, J. Prkić/CROPIX
