Tko je bio Boris Hanžeković, čije ime nosi najstarija sportska priredba u Hrvatskoj?

NJEGOV MITING: U dječačkoj dobi je plivao i trčao, klizao i skijao, a pobijedio je u biciklističkoj utrci dječaka do 14 godina. Utrka na 110 metara prepone od 1952. godine, a kasnije i cijeli zagrebački atletski miting nose ime Borisa Hanžekovića. Središnji je to događaj Boris Hanžeković memorijala i utrka mitinga na kojoj su najčešće pobjeđivali olimpijski pobjednici i svjetski prvaci.

O Borisu se najčešće navodi da je bio najbolji prijeratni hrvatski atletičar, da je na Balkanskim igrama 1938. pobijedio slavnog Grka Hristosa Mantikasa te da je poginuo 1945. u pokušaju bijega iz ustaškog logora u Jasenovcu. No, što još znamo o tom sjajnom sportašu?

Najbolje ga se može upoznati čitajući tekst nekad također sjajne atletičarke, a kasnije poznate sportske novinarke i televizijske komentatorice Milke Babović. Evo što je o njemu napisala svima znana „teta Milka“ prigodom 60. obljetnice Hanžekovićevog memorijala:

Boris Hanžeković (10.10.1916. – 22.4.1945.) bio je vrhunski atletičar prije Drugog svjetskog rata. Rođen je u Slavonskoj Požegi, 10. listopada 1916. Bio je član zagrebačke Concordie.

Njegov rodni grad bio je već tada sredina u kojoj je tjelesni odgoj sportom bio neizostavni dio općeg obrazovanja. Škola i sportske organizacije tijesno su surađivale. Tako je i pučkoškolac Boris Hanžeković ušao u predvorje sporta. Pri kraju pučke škole (1926.) s roditeljima seli u Karlovac. Ostalo je zabilježeno da je “u biciklističkoj utrci dječaka do 14 godina od starta u Karlovcu do cilja u Dugoj Resi, nakon 8 kilometara, pobijedio.” A da to postigne, morao je naučiti voziti bicikl još u Požegi. U toj dječačkoj dobi Boris je i plivao, trčao (na školskim natjecanjima isticao se brzinom). Zimi je klizao i skijao. U Zagrebu nastavlja srednju školu, ali i bavljenje sportom. Iako ne napušta potpuno plivanje i skijanje, slijedi poriv za atletikom. Upisuje se u atletski klub zagrebačke Concordie, kluba čiji su atletičari, posebno preponaši Ivo Buratović i Vane Ivanović, već dosizali europski vrh. U toj je sportskoj sredini, uz takve uzore i vrsne trenere, Boris Hanžeković postao juniorski prvak države na 100 m, 200 m, 4×100 m i 4×400 m te na 110 m s preponama. Nakon gimnazije upisuje na Zagrebačkom sveučilištu studij prava. Napreduje i u sportu te postaje član seniorske reprezentacije Jugoslavije. Prvi državni rekord postiže u Pragu, 14. lipnja 1936., trčeći u reprezentativnoj štafeti 4×400 m. Sve brži i brži na 110 m s preponama, pobjeđuje na natjecanjima u zemlji, ali i inozemstvu. U olimpijskoj 1936. godini navršavao je tek dvadesetu. Ali, još nije na vrhu, još preponaški sazrijeva. Na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu reprezentativac je bio aktualni rekorder Vane Ivanović (15.0).

Svoj preponaški vrhunac Boris Hanžeković doživio je na Balkanskim igrama 1938. u Beogradu. Imao je tada nepune 22 godine. Uspio je pobijediti u izravnom nadmetanju na 110 m s preponama živu legendu! Prije starta finalne utrke tog poslijepodneva, 18. rujna 1938., Grk Hristos Mantikas već se smatrao pobjednikom – njegov grčki rekord bio je 14.8, Boris Hanžeković još nije bio dosegao granicu 15.0! U cilju, nakon čudesnog nadahnuća, ponesen podrškom gledališta, Boris Hanžeković je pobijedio, dosegao rekordnu granicu 15.0 i ušao među atletske legende. Dovoljno je sjetiti se da se taj rekord na 110 m s preponama opirao punih 14 godina: tek 1952. Stanko Lorger je trčao 14.7.

U ratnim godinama Boris Hanžeković napušta sport i natjecanja i kao antifašist surađuje ilegalno s Narodno-oslobodilačkim pokretom u Zagrebu. Prilikom jedne racije u lipnju 1944., u Zagrebu ga uhićuje ustaška policija i sprovodi u zatvor na Sav­skoj cesti, a krajem godine zatvara u logor Jasenovac. Krajem travnja 1945., kad se Narodno-oslobodilačka vojska približavala Jasenovcu, logoraši su pokušali proboj iz logora. Nasrnuli su goloruki na naoružane logorske stražare. Među 80-ak logoraša koji su se uspjeli probiti iz logora bio je i Boris Hanžeković. Trčao je ususret slobodi, ali… nadohvat sigurnog zaklona pogodio ga je smrtonosni hitac. Sahranjen je u Jasenovcu, u skupnoj grobnici pod “Kamenim cvijetom”, sim­bo­lom štovanja, sjećanja i nade, velebnim djelom Bogdana Bogdanovića. A svoj obol sportaši su mu dali atlet­skim spomenikom – Memorijalom Borisa Hanžekovića.

U knjizi kojom je obilježena 70. obljetnica Atletskog saveza Jugoslavije pročitala sam tekst kojem je osnova bio Boris Hanžeković, a potka pobjeda u utrci 110 m s preponama u Beogradu na Balkanskim atletskim igrama 18. rujna 1938. Sve je manje onih koji su mogli biti očevici, koji se sjećaju izvještaja u tadašnjem tisku (televizije nije bilo!), koji bi mogli mlađima pričati. Navodeći tekst iz beogradskog tiska neposredno nakon Borisove senzacionalne pobjede, nastojimo sačuvati nit koja veže prošlost i sadašnjost atletike, sporta kojem smo iskreno odani. “Boris,Boris! – odjekivalo je beogradskim stadionom na Balkanskim igrama 1938. godine. Boris Hanžeković je trčao svoju prvu životnu trku. Od prve do posljednje prepone Boris je vodio trku. Čas bliže, čas dalje iza njega nalazio se do tada nepobijeđeni šampion Balkana – Grk Hristos Mantikas. Očevici kažu da Boris nije trčao, nego da je naprosto letio. Naročito poslije šeste prepone, kada mu se Grk u silovitom naporu posve približio. Boris se ne predaje, pobjeđuje! Vrijeme 15 sekundi na 110 m s preponama tada je bilo fantastično! Oduševljenju nije bilo kraja. Toliko je pobjeda bila draga svima da su se i suci i funkcionari zaboravili i nosili na rukama onoga koji je svladao slavnog protivnika. Novi jugoslavenski rekord… – govorio je u mikrofon spiker, ali se u uzburkanom moru radosti čulo jedino klicanje: Boris, Boris! Dugo poslije završene trke grmio je navijački zbor…”

Tako je završila prva Borisova životna utrka.

Na drugoj utrci nije bilo ni navijačkog zbora, niti novinskih izvjestitelja. Bila je samo masa logoraša, zapreka od bodljikave žice i štektanje mitraljeza stražara jasenovačkog logora, 22. travnja 1945. godine. S prve utrke sačuvana je fotografija: jednom rukom Boris je zagrlio Mantikasa, a drugom se drži za preponu, uz koju stoji turski trkač Faik. Mantikas se i na toj slici smiješi, a Boris, malo sagnut, ozbiljno gleda u kameru. Da je reporter mogao snimiti pokušaj proboja jasenovačkih zatočenika u travnju 1945., na slici sigurno ne bi bilo onih koji se smiješe. Tko zna što je Boris mislio u tim trenucima, kad su oko njega praštali mitraljeski rafali i padali njegovi drugovi. Možda se zagrebački pravnik sjećao svoje prve životne utrke, svojih najdražih, rodne Slavonske Požege, Karlovca, grada svoga ranog djetinjstva, ili Zagreba, u kojem je proveo najljepše godine života.

75. Boris Hanžeković memorijal održava se 22.- 24. svibnja 2025.
22. svibnja 2025. održava se 11. Memorijal Ivana Ivančića na Gradskim fontanama
23. svibnja 2025. održava se 4. Zagreb City Challenge na Gradskim fontanama
24. svibnja 2025. održava se 75. Boris Hanžeković memorijal na Stadionu Mladosti

Ulaznice su dostupne na: https://www.ulaznice.hr/web/event/113/13

Izvor: SN *Sadržaj je nastao u suradnji s Atletskim klubom Dinamo-Zrinjevac - organizatorom jubilarnog 75. Boris Hanžeković memorijala

Foto: Hrvatski sportski muzej