EN
HR
Blanku ćete početkom lipnja moći vidjeti i čuti uživo u Zadru, gdje će biti jedna od panelistica na novom izdanju Sunset Sports Festivala, koji se održava od 5. do 7. lipnja. Bit će to četvrto, ujedno i najambicioznije izdanje festivala, koji će u Zadar opet dovesti mnoge utjecajne osobe iz svijeta sporta poput legendarnog UFC prvaka hrvatskih korijena Stipe Miočića.
Blanka Vlašić u svojoj je bogatoj karijeri atletičarke dotaknula sam vrh vrhunskog sporta. Osvajala je svjetska i europska zlata u skoku u visu, okitila se srebrom i broncom na olimpijskim igrama i bezbroj nas puta oduševljavala svojim skokovima. Blanka je hrvatska sportska heroina i njezine riječi imaju nemjerljivu težinu. Prošla je toliko toga i vjerujemo kako je inspiracija mnogim mladim sportašima i sportašicama. Nakon sportske karijere uspješno pliva u poduzetničkim vodama gdje ulaže u razvoj sporta i tehnologije.
Blanka, kako je u sportskoj mirovini? Nedostaje li vam sport, poželite li nekad nešto iz čista mira preskočiti, pa makar i zidić?
-Svakodnevna rutina više ne uključuje skakanje, ali sport i fizička aktivnost i dalje su dio mog života. Nedostaje mi natjecateljski adrenalin, ali ne žalim – sport me oblikovao i sad imam priliku sve to iskustvo prenijeti dalje. A poželim li preskočiti zidić? Naravno, ali samo da bih Mondu razvila ljubav prema aktivnom životu. Želim mu vlastitim primjerom pokazati koliko je važno svakodnevno kretanje, a to se djeci usađuje od malih nogu. Trudim se da što više vremena provodimo u prirodi, na igralištima, u pokretu.
Vjerujemo kako nemate puno toga za čime žalite u karijeri, ali možda ''one'' dvije stvari. Za čim je ostao veći žal, olimpijskim zlatom ili svjetskim rekordom?
-Teško je birati između dva sna. Olimpijsko zlato nosi ogromnu emociju jer su to trenuci koje gleda cijeli svijet. S druge strane, svjetski rekord je mjerilo povijesti. Možda ostaje malo veći žal za zlatom, ali kad pogledam sve što sam prošla i postigla, nemam za čim, iskreno, žaliti. Sve je to bio moj put.
Svjetski rekord je nedavno pao. Kako ste reagirali kad ste vidjeli ili čuli što je napravila Jaroslava Mahučik?
-S osmijehom, sretna sam kad sport ide naprijed. Jaroslava je talentirana i skromna djevojka, i njezin rezultat je zaslužen. Bilo je lijepo vidjeti taj skok i sjetiti se svih svojih pokušaja na tim visinama.
Jesu li tih 210 pali kad na vašem treningu?
-Ne, nikada nisam na treningu skočila tu visinu, iako sam jednom, tjedan dana prije nastupa na Svjetskom prvenstvu u Berlinu, pokušala. Bila sam u životnoj formi i sjećam se kako sam promislila: 'Bože, što ako ga skočim sad, a ne na natjecanju?!' Bili su to sve odlični skokovi, ali nedostajao je adrenalin natjecanja. Emocija, energija, adrenalin ne mogu se simulirati u okruženju treninga. Tamo radiš tehniku, pripremu, ali onaj zadnji postotak dolazi isključivo na natjecanju.
Koja natjecanja, od prvenstava do mitinga, nekako pamtite kao najdraža na kojima ste nastupali?
-Osaka 2007. kao prvo veliko seniorsko odličje; Berlin 2009., kada sam shvatila težinu obrane naslova jer je pritisak bio enorman; Zagreb, koji mi je uvijek bio posebno emotivan jer je domaći teren, publika koja me voli i poznaje, a u Zagrebu sam skočila i osobni rekord. Svakako ne bih izostavila ni Kup kontinenata u Splitu, kada sam skakala naježena od glave do pete. Ni sama ne znam kako sam se uspjela koncentrirati na tehniku. Oduvijek sam sanjala da ću skakati na prepunom Poljudu i taj dan ostvario se jedan od mojih četiriju sportskih ciljeva. Ali svako natjecanje u kojem sam osjećala da sam nadmašila samu sebe ostaje urezano.
Kako gledate na atletiku danas? Smatrate li da je možda pala popularnost kad više nema zvijezdi kao što su bili Usain Bolt ili, recimo, Tyson Gay i Carl Lewis prije njega? Tko su danas vodeće zvijezde kraljice sportova?
-Atletika se mijenja, kao i svi sportovi. Zvijezde poput Bolta rijetko se pojavljuju, ali imamo danas nevjerojatne sportaše: Armand Duplantis, Sydney Mclaughlin-Levrone, Faith Kipyegon, Jaroslava Mahučik… Možda nije u fokusu medija kao nekad, ali kvaliteta i uzbuđenje su i dalje tu. I svjetski rekordi i dalje se obaraju.
Dolazite iz jedne od najpoznatijih sportskih obitelji u Hrvatskoj. Vjerujemo kako otac Joško ne miruje, a pratite li vi možda neke Nikoline utakmice?
-Naravno! Tata je i dalje svakodnevno aktivan, uvijek uključen, pun energije. A Nikolu pratim kad god mogu, njegov sportski put me raduje i jako sam ponosna na njega. Sport nam je u krvi, ali još više u svakodnevici.
Ima li ikakve šanse da se ikad više aktivno uključite u sport u nekoj budućnosti?
-Već jesam, i to vrlo aktivno, samo u novoj ulozi. Nakon završetka karijere nisam otišla iz sporta, već sam mu se vratila s novom misijom - stvarati sustave koji djeci i sportskim profesionalcima olakšavaju put. Uložila sam vlastita sredstva, znanje i vrijeme te pokrenula dvije digitalne platforme, koje u posljednje dvije godine privlače sve veći međunarodni interes, i od investitora i od zemalja koje žele otkupiti prava i implementirati naše modele. Prva je MVPiz, platforma koja povezuje djecu i roditelje sa sportskim klubovima. Na jednom mjestu nudi pristup besplatnim probnim treninzima, sportskim aktivnostima i edukativnom sadržaju – sve s ciljem da sport postane dostupan svakom djetetu. Druga je RTB.Network, nova društvena mreža za profesionalce u sportu – od trenera, agenata i klubova do saveza i medija. Iskreno, ovaj intervju bez problema smo mogli voditi upravo preko RTB-a. Ponosna sam na to što gradimo. Ne više na zaletištu, ali svakako u službi sporta i njegove budućnosti.
Što vas je tijekom karijere najviše izgradilo kao sportaša, ali i kao osobu? Jesu li to neki teški trenuci ili nečiji savjeti koje ste dobili?
-Najviše su me oblikovali teški trenuci – povrede, pritisci, sumnje u vlastite mogućnosti. To su situacije koje testiraju tvoju izdržljivost i karakter. No jednako važna bila je i podrška ljudi koji su me okruživali, onih koji su razumjeli što znači biti u vrhunskom sportu, koji su znali prepoznati težinu medijskog pritiska, očekivanja i neuspjeha. Nisu nudili instant rješenja, ali su bili prisutni, strpljivi i dosljedni, a to je bila najvrjednija podrška koju sam mogla imati.
Što biste poručili mladim sportašima i sportašicama pred kojima je možda karijera u vrhunskom sportu?
-Vrhunski sport je predivan, ali i izuzetno zahtjevan. Nije dovoljno biti talentiran – potrebni su strpljenje, posvećenost i snaga da izdržiš i kada se čini da ništa ne ide kako treba. Bit će dana kada ćete sumnjati u sebe, kada će tijelo i glava tražiti pauzu, a pritisci izvana biti glasniji od vlastitih misli. Zato je važno razvijati mentalnu čvrstoću, imati jasan fokus i okružiti se ljudima koji vas razumiju ne samo kada pobjeđujete već i kada se borite u tišini. Karijera traje kratko, a prilike se rijetko ponavljaju. Težite do kraja ostvarenju svojih snova, budite pametni, dobro usmjereni i svjesni da svaki izbor koji danas napravite oblikuje vašu budućnost, ne samo u sportu već i izvan njega.
Na Sunset Sports Festivalu pojavit ćete se u malo drugačijoj ulozi. Kako doživljavate prelazak iz aktivne sportašice u osobu koja sada inspirira, savjetuje i motivira druge?
-Ne bih rekla da sam danas u ulozi motivatora, moj fokus je potpuno drugačiji. Danas djelujem kao poduzetnica i operativno vodim vlastite projekte. Nakon završetka karijere otvorila sam svoj obrt i osnovala tvrtku. Istovremeno sam i predsjednica Atletskog sportskog kluba ASK Split, što nosi odgovornost, ali i priliku da konkretno doprinosim lokalnoj sportskoj zajednici. Uloga se promijenila jer sam s natjecateljske staze prešla u sferu organizacije, razvoja i strateškog odlučivanja. Iako više nisam aktivna sportašica, i dalje sam svakodnevno prisutna u sportu, samo iz druge perspektive, stvarajući alate i sustave koji omogućuju dugoročnu promjenu.
Izvor: Gol.hr Foto: T. Dubravec, J. Prkić/CROPIX, AFP
