1. prosinca: DRUKČIJA OD NAS

Pročitajte kolumnu Dražena Lalića objavljenu u Sportplusu:

Za nju ne vrijedi poruka iz naslova ove kolumne: Blanka je veća od igre. Posljednjih tri i po godine vodeća je visašica na planeti; kao najbolja atletičarka u svijetu 2010. prednjači nad stotinama tisuća ne samo skakačica, nego i trkačica, bacačica te drugih žena koje se nadmeću sa sobom i drugima u kraljici sportova. Ta 27-godišnjakinja je fenomen, ali zasigurno ne samo sportski, nego i društveni. Značenje toga fenomena posebno je vezano za životno afirmativne vrijednosti te načine na koje čovjek svjedoči i ostvaruje takve ideje vodilje. Pouke Blanke odnosno njenoga sportskog i životnog puta mogu biti vrlo važne ljudima diljem svijeta. Poglavito njenim sunarodnjacima, i to u mnogo čemu ne stoga što je ona „jedna od nas“, nego obrnuto - zato što se jako razlikuje po načinu na koji razmišlja i djeluje od izrazite većine žitelja ove zemlje.

         Prvo treba istaknuti vrijednost uspjeha. Još od početaka svoje sportske karijere Blanka je stremila da u potpunosti realizira svoje mogućnosti. U tome je nastojanju imala i ima snažnu potporu obitelji i osobito oca. Ta je potpora bila ona dodana vrijednost koja je Vlašićku lansirala u samu orbitu svjetske atletike. Združenim snagama (majke, oca, braće, trenera i drugih suradnika) ona je postala izrazito uspješna. Taj se napor odvijao „protiv struje“, odnosno u sportskim i društvenim uvjetima koji svakako nisu pogodni za stvaranje najbolje atletičarke na svijetu. Uoči finalnoga natjecanja na Svjetskom prvenstvu u Osaki početkom rujna 2007. godine (tada je osvojila zlatnu medalju) otac Joško joj je poslao e-mail u kojemu je istaknuo slijedeće: „Zaslužila si svaki miligram zlata te japanske medalje, ti koja si svakom svojom molekulom htjela do nje i svakim danom postajala bolja ne pitajući za cijenu, nadilazeći sebe i svoje učitelje, nisu važne moje kristalno besane osaške noći i nije važan tvoj stari, Indijanac kome su mnogi govorili da se ne može uzgojiti cvijet u pustinji... ali ipak može...“ Čitajući to pismo pomislio sam na to koliko divnih mladih cvjetova, i to ne samo u sportu nego i u drugim područjima, može biti u Splitu i Hrvatskoj. Međutim, vrijednost uspjeha ovdje nije baš istaknuta: mnogi mladi nemaju dovoljnu potporu i lako se demoraliziraju, pa naposljetku i sami prihvate rezignirajuće stajalište prema kojemu nisu (bili) u mogućnosti ostvariti svoje snove.

         Baš je rad druga vrijednost koja osobito odlikuje Blanku i koju treba prihvatiti od nje. Od malih nogu ona se učila da samo napornim i ustrajnim radom može realizirati svoje ciljeve. Da je taj poučak mnogim ljudima u moralno i ekonomski rasutoj Hrvatskoj puka apstrakcija pa i nešto čemu se izruguju (nerijetko se kod nas može čuti „rad se ne isplati“ ili čak „samo budale rade“) pokazuje i odnos velikoga dijela javnosti prema Blanki i njenim naporima. Ona je u jednom intervjuu i sama na to upozorila: „Vidim da ljudi u Hrvatskoj ne razumiju atletiku, a ne razumiju ni filozofiju sporta. Nikoga nije briga kako je sportašu, svi hoće rezultat po svaku cijenu. I to ne bilo kakav rezultat. Samo prva mjesta i svjetske rekorde. Nitko nikada nije zadovoljan. Puno ljudi ne razumije da se do medalje ne dolazi lako i da nije uspješan samo onaj koji uzme medalju.“ Uvjetovanost takvoga odnosa nije vezana samo za traume naše tranzicijske i poratne društvene stvarnosti (kod nas nesposobni i kvarni ljenjivci kao da imaju veće šanse da se popnu na društvenoj ljestvici nego nadareni koji se trude i poštuju pravila igre), nego ima i dublje korijene. Primjerice, još prije sedamdesetak godina sociolog Dinko Tomašić upozorio je u analizi dinarske kulture na „pomanjkanje autokritike, vlastito precjenjivanje, a podcjenjivanje i netolerancija protivnika, slabo razvijen osjećaj  odgovornosti i pomanjkanje smisla za sitan, disciplinirani rad“.


         Treća je vrijednost individualizam. I to ne samo onaj koji se odnosi na djelovanje u sportu u kojemu se ona kao pojedinka teško bori kako sa zakonom gravitacije tako i sa samom sobom, nego i na njeno komuniciranje s društvenim okružjem. Blanka nipošto nije robot sporta: usprkos primjedbama (uz ostale i čuvene Jelene Isinbajeve prema kojoj je Vlašićka pretrpjela neke neuspjehe zbog plesa nakon svakoga skoka i pritiska za postizanje svjetskoga rekorda) ona ne odustaje od svoga poznatoga rituala kojim izražava zadovoljstvo zbog uspješnoga skoka. Prezentira se našoj i svjetskoj javnosti onakva kakva jest: temperamentna i spontana mlada žena koja kao javna osoba nema što skrivati, ali itekako drži do svoje privatnosti. Njen odnos s medijima nije bio bez problema (u nekoliko navrata nije htjela davati izjave ili je pak bila prisiljena na to), ali je i u tom području u posljednje vrijeme sazrjela.


         Pouka koje ta atletska božica donosi nama „običnim smrtnicima“ ima više, ali za sustavnu analizu treba širi prostor. Još samo naglašavam kako je Blanka Vlašić najvjerojatnije jedina od građana ove zemlje koja je u onome čime se bavi najbolja na svijetu. Takav je zvjezdani domet dosegla usprkos velikih ograničenja vezanih za svoj spol (u našoj još uvijek prilično tradicionalnoj sredini žene se četiri puta manje aktivno uključene u sport od muškaraca), te zavičajnu (uvjeti za bavljenje atletikom u Splitu zasigurno su lošiji od zagrebačkih) i društvenu (svakako je lakše postati vrhunska atletičarka u SAD ili u Velikoj Britaniji, nego u siromašnoj Hrvatskoj) pripadnost. A možda je baš zbog tih ograničenja, odnosno zbog ustrajnoga individualnog i obiteljskog pregnuća, kao i zbog dalmatinskoga dišpeta, tako uspješno ostvarila svoje talente da je postala veća od igre.