EN
HR
Hrvatska košarkaška reprezentacija je na današnji dan osvojila posljednje odličje i napustila postolje. Reprezentaciju nisu dočekivali na Trgu, nego su se igrači vraćali kući pod okriljem noći - piše Tvrtko Puljić, novinar Sportskih novosti.
Iz ove perspektive ti se košarkaški dani početkom srpnja 1995. doimaju velikim. Tada je reprezentacija koju je vodio Aco Petrović osvojila broncu na Eurobasketu u Ateni, svladavši u "malom finalu" Grke 73:68. Isti ti Grci bili su redovna mušterija u lovu na medalje tih godina. Sredili smo ih u okršaju za broncu na Eurobasketu 1993., ali i godinu dana kasnije na SP-u u Torontu.
Premda je Mirko Novosel tada govorio kako se s velikog natjecanja "bolje vratiti kao pobjednik, s broncom oko vrata, nego izgubiti u finalu", Atena je bila kulminacija krize u kojoj se kupala hrvatska košarka.
Da, tada se pljuvalo po medaljama. Takvo je bilo vrijeme, a reprezentaciju se nije dočekivalo na Trgu, nego su se igrači u svojim aranžmanima vraćali kući pod okriljem noći.
Naravno, nije pomogla niti te 1995. godine činjenica da je zlato osvojila reprezentacija od ostataka Jugoslavije, kojoj je to bilo prvo natjecanje na kojemu se pojavila nakon sankcija. Sjećate se te priče, ako ste već premladi da ste je uživo gledali, ali reprezentacija je tada na signal iz državnog vrha, kako se kasnije moglo doznati, napustila pobjedničko postolje. Oni koji su slavili zlato i danas tvrde da smo sišli s postolja kako se na to isto postolje nikada više ne bismo vratili.
Realno, bez obzira na kontekst tog vremena, a događalo se to samo mjesec dana uoči Oluje, napuštanje postolja nije bio neki mudri čin.
Trideset godina je ogromno vrijeme. Uzmite samo da je 30 godina uoči te naše posljednje medalje bila 1965., a tada se košarka još uvijek igrala na vanjskim terenima i tretirala se, kako je to znao reći Pero Skansi, "ženskim sportom". Dok se nije dogodila 1970. i dok Jugoslavija s hrvatskom petorkom (Plećaš, Tvrdić, Šolman, Ćosić, Skansi) nije postala svjetski prvak. I dok košarka do raspada bivše države nije stigla u tretman najvažnijeg sporta, onoga u kojemu su, tik uoči raspada, Cibona i Jugoplastika bili kombinirano pet puta prvaci Europe, a reprezentacija se poigravala sa svojim protivnicima.
Na toj baštini i s igračima odgojenim u tom sustavu Hrvatska je 1992. osvojila srebro na Igrama u Barceloni, pa ostala u tragediji na njemačkoj autocesti bez Dražena Petrovića, da bi dohvatila tri uzastopne bronce. Koja su doživljene u domovini, s kulminacijom te u Ateni, "kao psovke".
Košarka je tu počela padati u drugi, treći plan. Porušenih odnosa reprezentacija je stigla na Igre Atlanti 1996. i tu zapela u četvrtfinalu, a nakon toga je jedino Toni Kukoč od preostalih najvećih igrača bio u reprezentaciji još jedanput, na Eurobasketu 1999. Premladi su prestajali, još u naponu igračke snage...
Kako su krenuli otkazi, tako je i košarka iščezla s televizije. Nije se više prenosio NBA, a kako je krenula dominacija istočnih susjeda, tako se nisu mogle godinama gledati završne utakmice s velikih natjecanja. Nije tada bilo sportskih kabala, samo HRT.
U međuvremenu se košarka kao sport i te kako promijenila, a Hrvatska je ostala zakopana u nekim svojim borbama, ne shvaćajući da se sve oko nje mijenja.
Na veliku scenu počele su stizati reprezentacije iz država koje su krenule silno ulagati u košarku i više nisu bila egzotika, neke velike sile su zadržale svoje pozicije shvaćajući što se zbiva, a naša je reprezentacije počela izostajati s velikih natjecanja. Nije nas bilo na SP-u 1998., nije nas bilo na Igrama u Sydneyju, niti na onima u Ateni, kao niti na SP-u 2002.
U tim poroznim godinama pojavila se jedna od samo nekoliko šansi za medaljom, ali u četvrtfinalu Eurobasketa 2001. propustili smo prednost od 19 poena viška pri koncu treće četvrtine protiv domaćina Turske. Bili smo jako blizu i 2005. u Beogradu, no dogodio se onaj užas od suđenja u četvrtfinalu protiv Španjolske.
Hrvatska se, doduše, 2008. vratila na Igre, ali bili smo tada jako daleko od bilo kakve nade u četvrtfinalu protiv Španjolske. No, nada je stanovala blizu, jer smo na Eurobasketu 2007. i na Eurobasketu 2009. na jednu loptu ostali bez plasmana u polufinale, a to bi značilo, vjerojatno, i barem jednu medalju. U Madridu nas je sredila Litva, u Katowicama Slovenija.
Plasirali smo se na SP u Istanbulu 2010., gdje smo, opet na jednu loptu, ispali u osmini finala od Srbije. Na Eurobasketu u Litvi 2011. nismo niti prošli u završnu fazu, da bismo 2013. u Sloveniji igrali polufinale, jedino polufinale od 1995. naovamo. I tu bili bez realne šanse, jer su nas Litavci preslušali u polufinalu (62:77), a u utakmici za broncu još teže smo stradali od Španjolske (66:92).
Prije toga smo ostali bez Igara u Londonu, ali smo se plasirali na SP 2014., gdje smo u osmini finala,opet na jedan posjed, stradali od Francuza. Na Eurobasketu 2015. slomila nas je u osmini finala Češka, ali smo se dokopali Igara u Riju, gdje smo, opet, ostali bez medalje zbog jednog ili dva posjeda. Vodili smo Srbiju na poluvremenu, imali i šansu u završnici, no dalje je otišla Srbija, sve do finala sa SAD-om. Pri tome je Srbija nakon slavlja protiv Hrvatske uništila Australiju u polufinalu, a nekako se činilo da bi to i Hrvatima pošlo za rukom da su bili jači od Srbije u utakmici ranije.
Imali smo velike nade i na Eurobasketu 2017., kao i na Eurobasketu 2022, ali u Istanbulu su nas zaustavili Rusi, a u Berlinu Finci. I taj zadnji put se otvarao ždrijeb, ali izgubili smo, opet na jedan ili dva posjeda.
Ostali smo bez SP-a u Kini, bez Igara u Tokiju i Parizu, a evo, posljednji promašaj dogodio se s povijesnim neuspjehom u neplasmanu na Eurobasket koji će se igrati u rujnu. Hrvatska se serijom loših rezultat dovela u poziciju da u kvalifikacijama za Eurobasket mora biti među dva u konkurenciji Francuske i BiH, a teško je reći je li se ikada u bilo kojem sportu u kvalifikacijama za europsku smotru neka naša reprezentacija našla u težem žrvnju.
Kad smo osvojili medalju prije 30 godina, vjerujete, nitko si nije mogao predstaviti da sljedeća tri desetljeća neće biti medalje. Danas nitko ne može predvidjeti kad bi mogla stići nova medalja. I hoće li uopće...
Posljednja medalja
Utakmica za treće mjesto, Eurbasket, Atena, 2. srpnja 1995.
Grčka 68
Hrvatska 73
GRČKA: Patavoukas 10p, 4s, Giannakis 9, Sigalas 11p, 4s, 3ol, 4il, Kakiousis, Alvertis 5, Ekonomou 8, Angledis 2, Fassoulas 6p, 14s, Rentzias 4, Christodoulou 13p, 4s, 4a, Bakatsias, Stavrakopoulos.
HRVATSKA: Perasović 13, Komazec 11p, 3s, 4il, Alanović, Marić 4p, 4s, 5a, Žurić 15p, 6s, S. Vranković 5p, 11s, 7il, Mršić 20p, 4s, Rađa 5p, 4s, J. Vranković, Kukoč, Gregov, Pejčinović.
Izvor: SN/Tvrtko Puljić Foto: Screenshot
