EN
HR
Preosjetljivi smo poslali, previše se roditelji petljaju u sport, vrtiće, škole, svi sve znaju ... piše Dražen Pinević, novinar Sportskih novosti.
Boris Dvoršek je izgubio živce i uopće nije sporno da se tako nešto nije trebalo dogoditi na kraju rukometnog Svjetskog prvenstva juniora u Poljskoj. Na kraju priče Dvoršek je dao ostavku, ali priča još nije završila i veliko je pitanje kako će uopće završiti. Ljutnja, pa i teške riječi su stvar koja je konstanta. Iskreno, koliko god ove grubo zvučale, naslušali smo se i znatno žešćih. A dosta dugo sve to pratimo, slušamo i gledamo. Mnogima se danas i od srca smijemo – zajedno.
Ispad je osnovna stvar i treba ga osuditi, jer u konačnici nema neki posebni smisao, ali neke druge stvari bodu oči i jako puno govore o svemu što se dogodilo. Evo, recimo, ove godine smo imali slučaj Kos – Mandić u svlačionici Zagreba. Apsolutno ništa nije izašlo van, makar je Hrvatska ostala bez reprezentativca za Svjetsko prvenstvo. Rasplelo se, možda ne kako je javnost mislila, ali se rasplelo. Nekoliko mjeseci kasnije jedan drugi okršaj iz svlačionice je izašao van, ceh je na kraju platio trener, a jedan iskusni gospodin koji je s 42 godine bio na izlaznim vratima rukometa, rekao je:
- Vidi, svlačionica je zakon, ona pripada samo nama i sve što se u njoj dogodi u njoj mora i ostati. I iskreno, to me od svega najviše pogodilo.
A taj gospodin, Timur Dibirov, je prošao jako puno svlačionica, dobro zna zašto to kaže i dobro zna što kaže. Dakle, osnovno pravilo kolektivnog sporta je da ono što se dogodilo u svlačionici, ostaje u svlačionici. A u slučaju naše juniorske reprezentacije nije ostalo. A moralo je, čak i pod cijenu da se neki igrač nakon grubih riječi odlučio obračunati s trenerom fizički. I to smo imali jednom na seniorskom SP. Zato postoje svlačionice, zato krajevi, počeci i poluvremena utakmica nisu na cesti, niti na centru terena.
Ostaje pitanje tko je uopće imao petlju snimati trenera ‘u ekstazi‘ i uopće se ne usuđujem pomisliti što bi se dogodilo da je u svlačionici bili Kljun ili Šojka. Znam samo da se mobitel ne bi dobro proveo, za igrača ne garantiram. No, dobro, očito da smo ušli u novo vrijeme na koje se moramo priviknuti. E, onda je tu snimku očito netko pustio u javnost. Naravno da se mora raditi o nekom od roditelja. U ovom poslu kada je javnost u pitanju osnovna stvar je potpisati se pod nešto. Nekad to zna biti ugodno, nekad baš i ne, ali kada nešto tako napraviš onda je red reći. No, i tu smo po pitanju medija očito ušli u novu fazu, a ona kaže da se svatko može okoristiti tako da pošalje anonimnu objavu na sve medije u Hrvatskoj, a kako su danas klikovi važniji do svega uspjeh je zagarantiran.
Sjećam se vremena kada je pokojni Ivan Topić potpisao tekst sa SN u našim novinama, pa kad su ga pitali zna li tko je u pitanju, rekao je Spomenko Novak. No, znam i to da mu je Milivoj Nikolić rekao ‘nikad više da ti padne na pamet‘. A Topa je bio novinarčina. No, očito vremena su se promijenila i na to se treba naviknuti. Zato ovo je ogroman izazov anonimnim novinarima, kojih ima nikad više. Možda su u pravu, ali je način apsolutno neuobičajen i novi, da ne upotrijebimo neku grubu riječ, jer nikad ne znaš. A počnu li izlaziti tekstovi bez potpisa… No, dobro, to je čitano. Ako je…
Prijatelj Kajba je na svom profilu sjajno napisao da tako možemo očekivati kada se uvede vojni rok da snimaju klinci časnike, pa da neka mama nezadovoljan rječnikom pošalje anonimno svim medijima ‘pravu istinu‘. I da ga čudi da im izbornik nakon nastupa kao Gattuso nije poklonio Rolexe, a ne uvrede. Preosjetljivi smo poslali, previše se roditelji petljaju u sport, vrtiće, škole, svi sve znaju. Nikome se ništa reći ne smije, da se krivo ne protumači.
Bit će sve OK ako tu bude kraj, ako se ne pokaže da je obračun s Dvoršekom imao pozadinu, jer netko drugi gleda ‘drugačije‘ od njega na tu poziciju. A to bi stvarno bilo žalosno i dramatično.
Dvoršek je pogriješio, ali bila bi ogromna greška da trenera koji je napravio puno dobrog posla u rukometu samo zbog psovki maknemo za sva vremena. Da, i to je reprezentacija, koja ima svoju hijerarhiju, svog kapetana, koja bi trebala reći svoj sud, pa makar i protiv Dvoršeka, ali tamo gdje ga treba reći.
I zaključno. Bili su dobri naši rukometaši na SP. Nismo mogli među osam jer su Švedska i Portugal bili još bolji. Možda smo na kraju trebali dobiti Austriju, ali bez Ćeška, Čaprića i Krupića nema drame. Pa nisu ni oni zlatni Portugalci osvojili medalje u mladim uzrastima. Zašto mi mislimo da mi moramo uvijek? Ali, ovi su pokazali nešto loše, a to je da nisu ostali tim do kraja. I to će ih pratiti – uvijek. Ponoviti se više sigurno neće. Cijelu priču tek treba sastaviti.
Izvor: SN Foto: Anze Malovrh/IHF kolektiff
