23. prosinca: ZBOGOM, HAJDUČE, OD PUKA DJETEŠCE

Pročitajte tekst Jurice Pavičića objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 22. prosinca.

Te godine 1971., Hajduk je, baš kao i danas, bio u obljetničkoj ognjici. Te zime ‘71., splitski su “bili” slavili 60. godišnjicu postojanja i u godini jubileja jurišali na prvenstvenu titulu, koju će tog ljeta i osvojiti.

U isto vrijeme, u prodaji se pojavio i jedan neveliki knjiški sveščić kojem je naslov bio “Hajdukov život”. Autor knjige bio je stanoviti Ante Lučić iz Doca Gornjeg kod Omiša, koji je u desetercu opjevao Hajdukovu povijest.

Pučki pjesnik iz Doca tako u uvodu svoje epske pjesme pjeva o navijanju “za ekipu splitskog Hajduka/ proslavljenog dalmatinskog vuka/ koji ima sjajnu tradiciju/ navijača veliku armiju/ isto svugdje pristalica ima/ svugdje i po svim kontinentima”.

U samoj završnici svoje stihovne tvorevine, omiški pjesnik upozorava tadašnje navijače da u teren ne bacaju predmete(!), te zaključuje: “Tko Hajduk pristalica nije/ taj ne znade što su simpatije.”

Kad je te 1971. deseterački poeta iz Doca pisao svoju deseteračku pjesmu, je li mogao misliti da će jednog dana nogometni klub Hajduk biti izlistan na burzi, da će imati svoj CROBEX indeks, svoju cijenu dionice i da će biti predmet kupoprodajnih aranžmana?

Je li takvo što mogao zamisliti Ivo Tijardović kad je, u povodu 15. obljetnice Hajduka, 1926. skladao o klubu čitavu jednu operu (“Kraljicu lopte”)? Je li na koncu to mogao misliti moj dida po materinoj strani, zidar Paško Mitrović iz kale svetog Luke u Varošu, kad je 1911. kao tinejdžer volonterski pomagao zidati Hajdukov Stari plac. Dakako – nisu. Svi su oni, eto, pogrešno vjerovali da su sve te Hajdukove navijačke napitnice - istina.

Vjerovali su da je Hajduk “dite puka” kojem “mati je Dalmacija”, da je on kolektivan i komunalan onako kako su komunalni i kolektivni i plaža i perivoj i teatar, da je bratimski onako kako su bratimske crkve poput Svetog Luke, koju su bratimi sami sazidali i gdje su na dan svetog Luke (18. listopada) kupovali vrući kruh i gostili se janjećom inćericom. Ako su to vjerovali i Ante Lučić iz Doca Gonjeg, i Ivo Tijardović, i moj dida Paško Mitrović, onda to znači da su se prevarili.

Jer, od ovog četvrtka, hrvatski nogometni klub Hajduk de-o-o neće biti više ni “dite puka”, ni “mati Dalmacije”. Od ovog četvrtka, nogometni klub Hajduk postat će privatno vlasništvo “strateškog ulagača”, postat će ni komunalan ni kolektivan ni bratimski, nego isto onako nečiji kako je nečiji auto ili upaljač ili prostirač za noge.

I kad postane nečiji, bit će nepovratno i zauvijek, jer nešto što je privatno nikad više ne postaje kolektivno i javno, osim u slučaju oružanih prevrata i komunističkih revolucija.

O tome bi morali misliti splitski gradski vijećnici kad ovog četvrtka u ovalnoj dvorani Banovine budu dizali ruke za prodaju većinskog udjela u Hajduku, prodaju koju uz pomoć svojih vijećničkih kmetova i prirepaka namjerava provesti Željko Kerum. Jer, onog časa kad većinski udio u Hajduku prodaju bilo Jaki Andabaku, bilo ikom drugom, više nema natrag.

Hajduk će postati privatno vlasništvo poput privatne videoteke ili lakirerske radnje. On će postati privatni biznis, a firmama u privatnom vlasništvu pristaše ne skladaju opere i ne opjevavaju ih u desetercu. Privatnim firmama “navijači” su samo klijenti i konzumenti, Coca Cola i Xerox nisu “dite puka”, Samsung nitko nije opjevao u desetercu, niti je o Atlantic grupi skladana opera.

Ono što je Hajduk činilo magnetski privlačnim, ono što mu je davalo mitotvorni potencijal i činilo ga većim od kluba, nestat će u jedan dan kao prebrisano rukom.

Ovoga četvrtka, ukratko, proces privatizacije našega grada prijeći će u konačnu i terminalnu fazu. Nakon što je postao vlasnik takoreći svega, nakon što je napravio pet-šest prvih koraka da faktički privatizira Marjan, Kerum sada nekom od svojih pajdaša namjerava prodati i Hajduk, čime bi čitav naš grad i sve što je njemu sveto postalo privatni posjed nekoliko ratnih profitera i tranzicijskih kabadahija.

Pritom je najgrotesknije to što ta prodaja služi tome da pokrpa havarirani, osiromašeni splitski budžet, te da će novci od krčmenja “proslavljenog dalmatinskog vuka” ići na komunalne radove.

To u prijevodu znači ovo: da će novcima od prodaje “diteta puka” (kao i novcima od ulaznice u Dioklecijanove podrume) Kerum graditi kolni pristup svom hotelu. Sto godina tradicije, sva čupanja kose i živciranja, sva poderana grla, otangane bandire, svi navijački šalovi ispleteni pletaćom iglom, svi deseterci i opere postat će tek “kasica prasica” za jednokratnu posudbu jednog bankrotera. U novinama koje čitate, prekjučer je izišao intervju s Milicom Cipci, splitskom vijećničkom bakom koja poput Forrest Gumpa brodi splitskom politikom uspješno izigravajući benu.

Baba umirovljenica u Gradsko je vijeće ušla na listi SDP-a da bi sekundu nakon izbora pretrčala na pobjedničku stranu, gdje funkcionira kao dragocjeni trinaesti glas koji ima cijenu. Podmitljiva baka tako već godinu i pol vješto hini blesavost brumavajući javnost kako neće glasati za Kerumove prijedloge, da bi pet do dvanaest naglo “razuvjerena” (i “motivirana”) pristala poduprijeti većinu.

Tako Milica-čuđenje-u-svijetu i ovog tjedna tumači gradu kako će ipak pristati na prodaju, jer ju je Edo Pezzi poučio da “većina svjetskih klubova ima privatne vlasnike”.

Pritom ju Edo Pezzi ili to nije poučio, ili ju je poučio krivo, jer to dakako nije istina. Privatne vlasnike imaju samo engleski klubovi jer su izlistani na burzi, a kakve je probleme to tamo prouzročilo, mogu posvjedočiti navijači Liverpoola ili Manchester Uniteda koji su višegodišnjim kampanjama ratovali da iz njih istjeraju neželjene vlasnike.

Najveći svjetski klubovi komunalna su i bratimska stvar, oni su pokreti u kojima članovi zajedno i bratimski biraju i smjenjuju vodstvo.

I zato danas Barcelona jest Barcelona, a Chelsea ni da deset puta osvoji Ligu prvaka ne može biti Barcelona, jer nije dite puka, nego vlasništvo tranzicijskog velmože Abramoviča koji se – kao i ovi naši – obogatio na resursima svoje zemlje dok je ona istodobno tonula u bijedu.

Ali – mi smo ovo odabrali, mi ne želimo biti grad građana, grad bratima, nego smo spremni biti grad kmetova, spremni smo klicati onom koji nam da bon od 400 kuna, a iza leđa uzme 4000.

Zato će naši legitimni predstavnici u četvrtak Hajduk legitimno prodati, kao da je ručni sat, ili auto, ili brodica.