Hrvatski sport zavijen je u tugu – napustio nas je Nikola Pilić, jedan od najvećih tenisača i trenera koje je ova zemlja imala.
Rođen u Splitu 27. kolovoza 1939., u Tenis klub Split ušao je 1953. godine, a s tim korakom započela je karijera koja će obilježiti povijest svjetskog tenisa. Kao četrnaestogodišnjak krenuo je u juniorsku konkurenciju, gdje je prvo gledao u leđa Boru Jovanoviću, da bi ga na državnom prvenstvu 1962. u Zagrebu pobijedio i time najavio vlastiti uspon.
Njihovo rivalstvo i partnerstvo obilježili su prvu fazu njegova puta – zajedno su 1962. dospjeli do finala Wimbledona u paru, postavši prvi Hrvati s tim dosezima. Upravo je Wimbledon ostao Pilićev najdraži turnir i mjesto najvećeg pojedinačnog rezultata – polufinale 1967. godine.
Veliki uspjeh ostvario je i u Forest Hillsu 1970., kada je s Pierreom Barthesom osvojio naslov u parovima pobijedivši legendarnu kombinaciju Lavera i Emersona. Tri godine poslije ušao je u finale Roland Garrosa. Bio je peterostruki prvak Jugoslavije u singlu i višestruki osvajač međunarodnih turnira diljem Europe i SAD-a. U dresu reprezentacije nastupao je od 1961. do 1977., upisavši 23 nastupa i 62 meča u Davis Cupu, a na Mediteranskim igrama u Napulju 1963. osvojio je zlato u paru s Borom Jovanovićem.
Kao aktivni igrač tri je puta bio proglašen najboljim sportašem Hrvatske (1962., 1964., 1967.), a čak pet puta najboljim sportašem Dalmacije.
No, jednako impresivna bila je i njegova trenerska karijera. Bio je izbornik i arhitekt velikih uspjeha njemačke, hrvatske i srpske Davis Cup reprezentacije, s kojima je ukupno osvojio pet naslova – 1988., 1989. i 1993. s Njemačkom, 2005. s Hrvatskom i 2010. sa Srbijom. Time se upisao u povijest kao jedini trener koji je do trofeja stigao s tri različite reprezentacije. Vodio je Hrvatsku i na Olimpijskim igrama u Ateni 2004., gdje su Mario Ančić i Ivan Ljubičić osvojili broncu u parovima.
Dug niz godina bio je vlasnik Teniske akademije u Münchenu i direktor tamošnjeg turnira.
Za životno djelo i izniman doprinos sportu nagrađen je brojnim priznanjima: Nagradom grada Splita (1966.), Grbom grada Splita (2005.), Nagradom HOO-a Matija Ljubek (2016.) i Državnom nagradom za sport Franjo Bučar (2023.). Hrvatski olimpijski odbor 2005. ga je proglasio najboljim trenerom godine.
Ako je Franjo Punčec obilježio prvu generaciju naših velikih tenisača, Nikola Pilić bio je simbol i najistaknutiji predstavnik one druge – generacije koja je od šezdesetih do osamdesetih pronosila hrvatsko i jugoslavensko ime svjetskim terenima.
Odlaskom Nikole Pilića hrvatski sport izgubio je velikana, a svijet tenisa jednu od svojih najsjajnijih figura.
Jurica Gizdić