2. siječnja: ZLATKO MATEŠA O 2010. I 2011. (1. Dio)

Pročitajte razgovor Deana Bauera sa Zlatkom Matešom, predsjednikom HOO-a, objavljen u Sportskim novostima 2. siječnja 2011.:

Po čemu ćete pamtiti sportsku 2010. godinu u Hrvatskoj, ali mimo rezultata, medalja, rekorda, dosega Blanke Vlašić, Ivice Kostelića, vaterpolista, veslača, rukometaša...?

- Godina 2010. doista će, osim po rezultatima, za nas, za HOO, a duboko sam uvjeren i za cijeli hrvatski sport ostati ubilježena kao povijesna, koliko god to ovako izrečeno zvučalo pretendenciozno. To je stoga što smo ostvarili dva od nekoliko najbitnijih strateških ciljeva. Prvi je bio što smo nakon šest godina nastojanja i pregovaranja potpisali ugovor s Ministarstvom obrane RH kojim se otvara mogućnost s jedne strane upošljavanja vrhunskih sportaša u Oružanim snagama. To je model koji je poznat u europskim državama. Ujedno se omoguæava korištenje cijelog niza objekata koje Hrvatska vojska posjeduje i koje su iznimno dobro opremljeni. To više nema veze s vojskom kakvom su je ljudi nekada doživljavali. To je na razini hotela s tri zvjezdice i jako dobro opremljeno. U tom ćemo okviru riješiti sve borilačke sportove kroz Hrvatski centar borilačkih sportova u Kovčani na Lošinju te Hrvatski olimpijski jedriličarski centar u Lori u Splitu. To je prvi put da će naši jedriličari, koji su svjetski vrh, dobiti bazu za rad. Drugi strateški cilj je dobivanje koncesije za sportsku televiziju. Moram to istaknuti, i uz veliku pomoć Sportskih novosti, koje će nam biti partner u tom projektu. Treći nam je cilj bio održati u gotovo nemogućim uvjetima razvojne programe, a mi danas u njima imamo 389 sportaša i sportašica iz 37 sportova, 72 trenera iz 36 sportova. To je ujedno i odgovor svima koji često znaju bez znanja koristiti sintagmu da u našem sportu “ne postoji sustav” da takvo što nije točno. Sve osvajači medalja tijekom 2010. godine prošli su kroz taj sustav. Niti jednu nije osvojio sportaš ili sportašica koji nije u našim programima.

» Na jedno se sportaši, savezi i klubovi uvijek žale - manjak novca. To je vjerojatno problem koji će uvijek postojati, ali postoji mišljenje da država ne čini dovoljno, da ne odvaja dostatno za sport, jedinu djelatnost kojom se možemo ponositi i u kojoj smo dva desetljeća kompetitivni svijetu. U tom su pogledu oči uvijek uprte u Vladu RH. Vi ste bili svojedobno premijer, pa se možete staviti i u ulogu u kojoj se danas nalazi Jadranka Kosor. Ima li Vlada RH sluha za sport, malo jačeg i većeg od slanja protokolarnih čestitki povodom osvajanja medalje ili dočeka sportaša?

- Teško je naći državu za koju bi se moglo reæi da nema novčanih problema. Imate i u SAD-u rasprave o gospodarskom rastu, o ulaganju 600 milijardi dolara za poticanje gospodarstva, sanaciju banaka, da je američki deficit golem. Naravno, mene puno više brine hrvatski deficit nego američki, ali hoću reći teško je naći državu u kojoj javne financije mogu pokriti baš sve što ljudi zažele. S druge strane, hrvatska država je uvijek u ključnim trenucima, neovisno tko bio premijer, pomagala hrvatskom sportu ako je došlo do ugrožavanja njegova djelovanja. Naravno da se može izdvajati više, mi i mislimo da se treba izdvajati više. Kada kažem više, to čak nisu ni za naše uvjete neki veliki enormni iznosi. Proračun HOO-a za 2011. trebao bi biti oko 128 milijuna kuna. Da je on 200 ili 300 milijuna, uzmite to u odnos prema iznosu državnog proračuna u cjelini koji iznosi 120 milijardi kuna, to je zapravo izdvajanje praktički u promilima. Ono za što se mi zalažemo nije izravan unos novca iz državnog proračuna, već povećanje iznosa od igara na sreću. Zato što se kladionice, igre na sreću u konačnici i generiraju iz sporta i zato što to praktički i najmoralnije. Meðutim, mi danas imamo puno veće novčane probleme na razini klubova, a ne saveza.

» Najeklatantniji u nizu takvih problema, a protezao se cijele prošle godine je KK Cibona. Jedan veliki klub iz tog sporta je gotovo propao, KK Split. Opasno na rubu propasti je plesala i Cibona...

- Tu treba razdvojiti dvije stvari. Sportsko djelovanje kluba od onog organizacijsko-financijskog. Sportska može biti bolja ili malo lošija, ali Cibona neće nikad neće prestati biti ikona hrvatske košarke. Pravi problem leži u drugoj sferi, organizacijsko-financijskog. To vam je kao doma, moraju se izbalansirati prihodi i rashodi. Ne možete trošiti više nego što imate. Definitivno su neki transferi za ovu državu bili preskupi. Neki su stranci bili plaćeni nekoliko puta više od najbolje plaćenih ljudi u hrvatskom gospodarstvu.

» Postoji, međutim, bojazan od presedana. Ukoliko danas-sutra neki drugi klub-ikona zapadne u probleme, opet će se sanirati novcem poreznih obveznika, a da istodobno nitko nikad ne postavlja pitanje odgovornosti. Danas se Cibona sanira, ali nitko više ne postavlja pitanje tko je napravio silan dug i postoji li onda i kazna?

- Slažem se apsolutno. Zato smo i inicirali promjenu statusa Zakona o udrugama. Želimo da se organizacijska forma saveza i klubova definira na drukèiji način. Ako imate jasnu i nedvojbenu odgovornost menadžerskih struktura u tvrtkama, pa članova nadzornih odbora, ne vidim nikakvog razloga da ista odgovornost mora postojati u nadzoru i vođenju klubova. Neki od naših klubova, da su poduzeća, bili bi među prvih 1.000 u Hrvatskoj po ukupnim prihodima. Tu se radi o velikoj količini novca. Imate slučaj u Engleskoj gdje su predsjednici klubova odgovorni vlastitom imovinom i teško se onda netko baš igra s novcem.

» Nedavno je Lino Červar govorio da je “sport ujedno i kultura”. Na žalost, baš je toga bilo malo ili nimalo u nedavnoj promidžbi za predsjednika HNS-a, pa na Skupštini. Da ne govorimo da su istupi nekih čelnika iz nogometa, koji ipak zaokuplja najviše pozornosti, istupi Vlatka Markovića, Zdravka Mamića elementarna negacija kulture, a onda i sporta te nude najširoj javnosti izrazito negativnu sliku sporta. Jasno nam je da HOO ne može utjecati na nečije ponašanje, ali možete li vi kao sportski dužnosnik nazvati, upozoriti druge dužnosnike na krajnje negativan učinak takvog ponašanja, vulgarnog rječnika?

- Ne možemo napraviti puno ili ništa, ali je istina da se to reflektira na negativnu percepciju sporta, poglavito nogometa, na ovim prostorima. To je nepopravljiva šteta. Na žalost, živimo u zemlji u kojoj je pristojnost znak slabosti. To je zapravo kulturološki i civilizacijski problem. Ja se, moram priznati, ne snalazim baš previše u takvim društvima jer mislim da sam pristojan čovjek, a to se često ne tumači kao prednost. Ljudi će jednostavno morati shvatiti jednog trenutka da to što rade ne da nije u korist “mojeg” kluba ili sporta ili reprezentacije, već nije u korist hrvatskog sporta u cjelini. Pa ni imidža Hrvatske u svijetu.

» Nogometna Liga 16 po vama je prevelika ili taman?

- To je doista pitanje za struku. Činjenica je samo da ima i pozitivnih strana u smislu velikog odljeva igrača u inozemstvo. Shvatljivo je zašto idu, u Hrvatskoj nema kluba koji bi nekog igrača mogao platiti 9 ili 10 milijuna eura, recimo. No, zato s druge strane, imamo hiperprodukciju igrača. Ode neki Lovren, pa se javi neki Vrsaljko, pa Ante Vukušić. Ono što bi bilo dobro je da svi ti mladi sportaši dobiju priliku ili da se napravi nešto što ima košarka koja ne dopušta na terenu u istom trenutku nastup više od dva stranca.

» Koji vas je sportski rezultat prošle godine najviše razveselio?

- U Vancouveru na ZOI kad je Ivica Kostelić osvojio dvije medalje. Ne samo zbog tih medalja. Iznimno ga cijenim i zbog njegovih ljudskih kvaliteta. Zbog činjenice da je unatoč svih zdravstvenih problema, uspio sve nadvladati i vratiti se. Divim mu se i zato jer, znate, netko tko obavi artroskopiju, a 10 dana kasnije skija na Sljemenu... I on je mogao reći “neću, ne mogu, boli me”. No, on ima osjećaj odgovornosti i prema svojem gradu i reprezentaciji, prema državi. To je nešto što čini razliku izmeðu sportaša i vrhunskog sportaša.

» A rastužio vas je...?

- Najviše mi je bilo žao što se nismo kvalificirali na nogometno SP. Posebno kada sam vidio tko je sve ondje i kako nastupao.

» Je li vas Jakov Fak razočarao? Odlaskom pod slovenski stijeg?

- Na neki način da. Zato što vjerujem u drugi sustav vrijednosti i ne mogu si osobno zamisliti razlog zbog kojeg bih napustio svoju zemlju, promijenio državljanstvo. Mislim da to čovjek ne radi pa čak ni na uštrb svoje karijere. Doduše, mislim da njegova karijera ne bi bila ništa lošija da je ostao u Hrvatskoj, imao nekog drugog trenera. To je bio pritisak, način da se njega tamo pridobije. Tu nije bilo povratka.

» Želite reći da je bilo pritiska sa slovenske strane?

- Neki ljudi iz Slovenskog skijaškog saveza su to vrlo suptilno odigrali. Neka im to služi na čast. Mi smo učinili sve, naša je savjest potpuno mirna, ali očito je presudilo nešto drugo. Jakovu želim svaku sreću, iako mislim, a to sam mu više puta i rekao, da mu to nije najbolji posao u životu.

» Možemo li očekivati da Hrvatska u 2011. konačno prestane biti jedna od posljednjih europskih država koja nije riješila status vrhunskih sportaša u vidu mjesečnih naknada najboljima od najboljih, poput osvajača olimpijskih medalja, SP, EP?

- To je jedan od naših strateških ciljeva. Te su naknade neki ljudi namjerno i na štetu hrvatskog sporta nazvali mirovinama. Veæ ta riječ “mirovina” odmah stvara konotaciju gdje je nemoguće raspravljati na normalan, analitički naèin. Demistificirajmo to. Uopće se ne radi o mirovinama! Uopće se ne radi o novcu koji se isplaćuje iz Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Uopće se ne radi o novcu koji ima ikakve veze s mirovinskim sustavom, u bilo kojoj formi. Dakle, svatko tko spominje, piše “mirovine”, to radi samo na štetu hrvatskih sportaša. Zašto postoje takvi sustavi nagrada i zašto ih druge države već imaju? Danas sportske karijere počinju vrlo rano. U sustavima HOO-a mi danas pratimo djecu već od 12. godine. Sustavi treninga su takvi da je strahovito teško paralelno pratiti sustav obrazovanja i razvijati se kao vrhunski sportaš. Dugotrajna su izbivanja iz mjesta boravka. Primjerice, naši skijaši su godišnje više od 200 dana izvan mjesta stanovanja. Nemoguće je, dakle da pohađaju školu. Sportaši dvaput dnevno treniraju, putuju, nastupaju, žrtvuju i svoje slobodno vrijeme, a još bi nekako trebali pronaći način za obrazovanje. Teško, vrlo, vrlo teško. A onda, nakon završetka sportske karijere, godina je već 35 ili 36. Oni koji se nisu bavili sportom već imaju 10-15 godina radnog staža, poslovnu karijeru, a bivši vrhunski sportaš je na životnoj prekretnici. Puno je dao za svoj sport, za svoju zemlju, ali egzistencija mu je, objektivno gledano, ugrožena. Dalje, u vrlo malo sportova moguće je zaraditi za “život nakon sporta”. Nekoliko desetaka nogometaša, košarkaša, možda koji rukometaš i to je to. Vrhunski, svjetski veslač, judaš ili jedriličar to neće moći. Postoji onda neka društvena obveza kojom ćemo reći, “OK, to je naknada što ste za svoju zemlju osvojili olimpijsku medalju, ovaj ili onaj naslov”. Olimpijska medalja koja za Hrvatsku znači jako puno, ali u materijalnom pogledu za sportaša ona ne znači de facto ništa. Od te medalje ne može živjeti. Mi ćemo taj svoj strateški cilj ostvariti, ne odustajemo od njega.