EN
HR
„Muškarci bježe od pojave ženske osobe u nogometnom svijetu, ali, evo, moje sestre prenesu mi komentare s društvenih mreža 'neka ide kuhati', a ja to zapravo volim“, kaže Tihana Nemčić-Bojić.
U nekim državama žene u nogometnim TV studijima još shvaćaju kao ukras i vizualno obogaćenje emisije, kad pogledam emisije u Italiji i Španjolskoj, to je zaista poražavajuće i tad je bolje uopće nemati ženu u emisiji, rekla je Valentina Miletić (MAX Sport), prošlogodišnja dobitnica HZSN-ovog priznanja za TV novinarstvo.
Evo što je rekla na temu panela Glas(ne) žene u sportu, na Sport Festu u Poreču.
- Nije poanta toga da dovedemo više žena samo da ih bude, nego da razumiju materiju jer mogu pružiti puno više od izgleda i ne vidim zašto bi muškarac morao biti bolji ili sposobniji od žene. Nije mi bilo opterećenje takvo shvaćanje i stereotipi u javnosti, to me je motiviralo jer ljudi samo čekaju grešku u računaju da ne znaš ništa. Ipak, teže je držati razinu nego na počecima.
Tihana Nemčić-Bojić granice je probijala i stereotipe rušila gostujući na javnoj televiziji kao prva doktorica nogometa u emisiji za Svjetskog prvenstvo.
- Meni ta tema nije strana, probijanje granica jer to radim cijeli život kad sam se odlučila da ću se baviti nogometom. Nije ga bilo za djevojčice, pa sam morala s dečkima, osnivati ženski klub, tražiti nešto da bih dobila ono što sam htjela. To je moj posao i moja ljubav, život. Mi smo zemlja u kojoj je nogomet rezerviran za muškarce, oni s nogometom i na neki način bježe od žena. Razlozi su puno dublji zašto muškarci teško prihvaćaju da žena ulazi u njihov prostor koji im znači. Ne smetaju mi negativni komentari, razumijem ih. Samo nastojim govoreći o nogometu da prenesem točno što se događa.
Koliko vam smetaju negativni komentari ili vas potiču?
- Kad bismo ih čitali previše i uzimali k srcu, najbolje bi bilo da nitko ništa ne radi. Mi možda jesmo slučajevi kakvih nema previše, ali ljudi se moraju naviknuti na to. Upravo sam počela s novom emisijom, stavila sam isječak i vidjela komentar na društvenim mrežama u kojem gospodin kaže da mu je dosta toga da se žene pita nešto, gdje su pravi muški novinari. I mislim si da upravo on treba odgojiti žensku osobu koju ima kraj sebe, što sam vidjela na profilnoj slici, pokazati joj put u svijet. Meni je prestrašno da se takve stvari događaju, ali u takvom smo društvu da moramo biti spremni na to. Ako se povučem, oni su pobijedili. Ne trebaju mi veće kritike od vlastitih, sama seb tražim greške i najveća sam kritičarka - govori Valentina.
- Ja nisam od društvenih mreža i nisu mi potrebne jer znam da radimo dobro svoj posao i sebe provjeravam kroz druge stvari. Bilo bi mi, zapravo, čudno da su komentari pozitivni, da ljudi prihvaćaju jer bih se pitala što nije u redu s ljudima. Muškarci bježe od pojave ženske osobe u nogometnom svijetu, ali, evo, moje sestre prenesu mi komentare s društvenih mreža "neka ide kuhati", a ja, zapravo, i volim kuhati i kuham dok gledam nogomet. Razumijem zašto muškarci imaju otpor jer im je nekima teško u životu i žao mi ih je. Čak sam i njima sličnija nego ženama jer meni je nogomet život i nemam problem s ružnim komentarima.
Antonija Dujmović, također nagrađena članica HZSN-a (dobitnica Nagrade 'Milka Babović'), novinarka i urednica na Sportskoj televiziji, kaže:
- Kad sam vidjela Tihanu prvi put na TV-u, odmah sam poželjela sjesti za računalo i pisati. Pohvalila bih inicijativu da imamo na javnoj televiziju ženu komentatoricu, to je primjer dobre prakse.
Valentina, kako izgleda vaša priprema za emisiju?
- Sama radim pripremu, uređujem i vodim. Nakon utakmice vremena za pripremu ne postoji, samo dok su reklame i to je to, a emisija traje i 45 minuta, razgovori s igračima, trenerima, na stranom jeziku, pa onda i prijevod što ljudi uzimaju zdravo za gotovo. Ovo nije posao za svakoga, iskreno. Ne volim da ljudi dolaze s dozom kritike unaprijed da nešto ne valja jer su samo tako zaključili. Nije isključivo nogometno znanje ovdje presudno, nego da se i znaš snalaziti pred kamerom, našaliti se, ali i biti kritičan.
Tihana je kao trenerica radila i u muškim klubovima, kakva su to iskustva?
- Počela sam 2012. godine kad sam vodila mušku ekipu, a onda u Trnju bila i pomoćnica Danijelu Pranjiću kad sam dobila i Uefinu licencu. Shvatila sam rano koji će mi biti trikovi kako bih ostala profesionalna i oprezna trenirajući muškarce. Skrivala sam ženska obilježja kao što su šminka, nokti, ne zato što bih se sramila nego da me čuju. Muškarci ženu prvo vide, a kad bih došla takva, ne bi ono nogometno došlo do njih, a imam što za ponuditi. Stopila sam se s okolinom i kad jednom čuju što govoriš, možda te krenu slijediti. Bio je izazov, jer igrači u svlačionici imaju svoj jezik.
Izvor: 24 sata/Davor Kovačević Foto: Privatna arhiva
