15. siječnja: ARENA NIJE SPORTSKA DVORANA

Pročitajte tekst Tvrtka Puljića objavljen u Sportskim novostima 12. siječnja:

Može li dvorana koštati više nego stadion? Može, može u Hrvatskoj. Može li se veliko rukometno natjecanje odigrati bez da se grade velebni hramovi? Može, ali u Austriji i Švedskoj. Koliko košta promocija Hrvatske? Neprocjenjivo. Baš je ta stavka ključna u odgovorima o tome trebaju li nam sljemenske avanture i svjetske smotre rukometaša.

Kad se organiziraju olimpijske igre, najveća stavka je ona za sigurnost jer to je zrakoprazan prostor u kojemu svaki organizator može zamračiti lovu. A politika će sve potpisati jer tko bi si lud dopustio opciju po kojoj bi izbio skandal, a, recimo, London - u kojemu će Igre biti za dvije godine - odlučio je skresati troškove sigurnosti. I onda nešto što košta realno dva u tren poskupi na šest. A i dalje košta dva, pa četiri negdje nestane.

U Hrvata pitanje sigurnosti još nije stiglo na meni, ali zato i dalje trubimo o promociji, valjda jer smo iskompleksirani, pa nam je važno da “utrku sa Sljemena gleda 300 milijuna ljudi”.

O čemu bi se dalo diskutirati. Recimo, kad je Barcelona prije mjesec i pol dana gostovala u Zagrebu u sklopu košarkaške Eurolige, taj događaj nije “savršeno, sa sjenama igrača na parketu” prenosila naša javna televizija. Ali su je u izravnom prijenosu mogli gledati u SAD-u i u Kini. Uz dobar dio Europe, pa nešto Afrike, Južne Amerike. Hoćemo o brojkama gledatelja u milijunima? Nećemo, malo je bedasto.

Sve ovisi kako se čarolija servira često površnoj javnosti. Ovih dana se zatvorila, pa privremeno, valjda privremeno otvorila, nisam shvatio, Arena. Najveća i najskuplja dvorana koju je ikada itko uspio izgraditi, koja će konačno stajati više od 200 milijuna eura. Otvorena za potrebe SP-a u rukometu ta je dvorana odmah dobila epitete, prvi je bio “rukometna”, iako ona to nije. Pa i konačno “sportska”. Iako ona to nije.

Otkako je puštena u pogon, u gotovo dvije godine ta je Arena deset posto svog sadržaja prepuštala sportu. Ali kad se zatvorila - jer je negdje zapelo na relaciji investitor - država - Grad - Holding, a zapelo je jer je u trenutku nadahnuća netko pametno zaključio “što su tu milijuni otplate za promociju našeg ponosa” - onda je cijeli eter postao zatrpan izjavama iz sportskog miljea. Kako ćemo bez Arene?

I nitko, baš nitko nije okrenuo broj Željka Samardžića i pitao ga što on misli o zatvaranju Arene. Ili broj nekih drugih “Željka Samardžića”, čast iznimkama, koji su ovo zdanje punili puno češće, čak deset puta češće nego je to radio sport.

A problem Arene, problem te skupocjene dvorane nije u pjevačima, grupama, dinosaurima, vratolomnim plesačima ili svemu što bi komercijalno moglo napuniti dvoranu. Arena, bilo koja svjetska Arena, može opstati samo ako je puni sport.

I tu je netko napravio previd. U toj dvorani nije se mogao igrati vaterpolski EP, a iako je “rukometna”, pomoćna dvorana, koja je dodatno izgrađena, nije rukometna, ta dvorana jedva je košarkaških proporcija, idealna je valjda samo za pilates. Netko je to u projektiranju zaribao, Arena nije multifunkcionalna dvorana, ono što se ove godine bude platilo i izgradilo za Ice Fever, rapsodiju Medveščaka u četiri utakmice EBEL-a, sljedeće zime morat će se raditi i platiti ponovo. U Areni se ne može odigrati niti teniski Indoors jer se u pomoćnoj dvorani može samo rastezati.

A ključno pitanje, majka svih pitanja, nakon svakog događaja jest rashod i prihod. I ako stavke nisu u zelenom, pustite promociju ili sigurnost, onda je događaj upitan. I svrha njegova održavanja.

Arena neće biti u funkciji u kakvoj bi mogla biti dok sport ne dobije u njoj svoje termine. Ukoliko menadžment Arene ne shvati da u njoj MORAJU iz tjedna u tjedan biti i hokejaši, i rukometaši, i košarkaši. I to u punom opsegu. Da unutra gledamo okršaje u košarkaškoj Euroligi, rukometnoj Ligi prvaka, u oba sporta i regionalne obračune jer imaju ili bi mogli imati malo veću sportsku težinu od popularnog EBEL-a, pa sutra odbojku ako je bude, pa i mali nogomet, zapravo sve što se u dvorani može igrati. I što može biti gledljivo. A u današnje vrijeme sve je zanimljivo. Ako imate dobar PR.

Recimo, što mislite o mjesec dana reklame iza dnevnika javne televizije za vašu haklersku ekipu koja ima neviđen dvoboj protiv škvadre iz susjednog kvarta. Nitko ne bi došao gledati? Jeste li sigurni? Bilo bi ih pet tisuća u dvorani, sto posto. Kao na ženskom slalomu.