EN
HR
Bili su van sistema. I nekada. I dok su bili najbolji. Valjda i danas. I zato se to, "kaj bute sada", može iščitati s Gipsovog lica na slici, piše Tvrtko Puljić, Sportske novosti.
Kitzbühel je drugačije mjesto od hrvatskih alpskih ciljeva tijekom siječnja i veljače. Kitz je, zapravo, sve ono što je jednom, dok je bilo svega i za neke, trebalo valjda biti Sljeme. Ili kako je to zamislio Vedran Pavlek, a nastojao je ne pokvariti mu ideju Milan Bandić. Skijanje, glamour i jet-set odmah uz stazu.
Kitzbühel je, da se ne lažemo, zapravo sve što nikada nije bila najveća hrvatska ne samo skijaška, nego i sportska obitelj. Znali su Kostelići i važnost Sljemena za skijanje u nas, pa o tome nikada nisu glasno pričali, ali onaj kičeraj od neukusa u što se znala pretvoriti utrka koja je i postajala samo zbog njih, na kraju dana nije mogao biti njihov izbor.
Ante Kostelić, tvorac projekta i Marica Kostelić, glavni logističar projekta, znali su o Kitzbühelu puno i prije nego li su Hrvati shvatili koliko je Streif zajeban. I znali su da je u projektu zapisano da baš oni, jednog dana, doduše ne s najjačim adutom Janicom, jer tamo ne skijaju žene, ali svakako s Ivicom, pokore i tu planinu. Taj Streif. Und auch - sve što se uprizorilo oko staza. I tako je Ivica Kostelić pet puta natjerao organizatore da pronađu Lijepu našu i da je puštaju sa zvučnika nakon utrka, a čak je 11 puta završio na postolju u Wimbledonu skijanja.
Kitzbühel je mjesto u kojemu se klanja pobjednicima. Bili oni na Streifu, ili su došli pokraj njega s bogatim novčanicima pokazati koliko imaju. Kitzbühel je, međutim, i mjesto koje ne zaboravlja. I koje je pred koji dan imalo večer za dodjeljivanje posebnih nagrada. Jedna je bila "Community Award". Nagrada za one koji su dali izniman doprinos skijaškom sportu i skijaškoj industriji, a ostali su skriveni od svjetala reflektora.
U ime svih roditelja, ne samo u skijanju, ali o skijanju je riječ, u ime svih oni koji su žrtvovali sve, posvetili živote svojoj djeci i njihovom trudu u postizanju sjajnih dostignuća u skijanju, tu su nagradu dobili Marica i Ante Kostelić, čuveni Gips. Ivica Kostelić je bio tamo i objavio je post o tom događaju, emocije su naprosto frcale.
Ali, sorry Ivek, meni je slika s tog eventa ipak bila sve. Marica je blistala, a Gips, Gips je pogledao u kameru, nekako pomaknuo usnice između onog, "kaj sam vam govoril" i onog, pomalo fakinskog, "kaj bute sad", dok se Ivica skrušeno u pozadini smijuljio poput kakvog naivnog ministranta na koncu obreda.
Bila je to za Antu pobjeda, bio je to trijumf, bilo je to, za čovjeka koji pati od detalja i potvrde vrijednosti, za čovjeka koji vjeruje da se djelo njegove djece, posebno Ivice, ali u konačnici i njega samog ne vrednuje koliko bi trebalo, ma to je moralo biti baš sve.
Za njih, za taj ludi kvartet, ništa tu nije došlo preko noći. Bili su iza njih dani koji nisu prestajali, noći koje su bile hladnije nego to možete pojmiti, bila je tu i odgovornost Ante i Marice koju klinci tada nisu mogli shvatiti. I neki cilj u koji nitko razuman nije mogao vjerovati. Osim njih četvero. Ne da su vjerovali, oni su taj za taj cilj živjeli.
Problem je stigao u tome da su sve te pobjede i zlata, prvo Janičine, a onda i Ivičine, za nas ostale stigle preko noći. Za njih ne baš. Ali, oko četiri milijuna Hrvata i na samo oni učas se počelo baviti njima. Jednom sasvim posebnoj obitelji, obitelji koja je bila sprema na sve, ali na taj dio priče svakako ne.
Ante Kostelić je jedan od najboljih sugovornika za bilo kojeg novinara. On je rang najvećih, rang ljudi s kojima ne možete promašiti. Samo vam treba strpljenja. Međutim, nisu ga shvaćali, a nisu se niti potrudili upoznati ga. Učas je on je bio sotona i terorist, ta djeca su bila žrtve manijakalnog roditelja, pozivali su se plavi telefoni, a vrhunac je za Gipsa bio kad je netko njegovu kuću, njegovu obitelj nazvao "kugina kuća". Napadali su ga i da je fašist. Jer je volio povijest, ili krivu povijest. I nikada nije dao na sebe. Niti na državu iz koje dolazi. Napadali su ga, pri tome, ovdje naoko lijevi. Naravno, ne zato jer bi im tenis i skijanje trebali biti "klasni i ideološki neprijatelji". A preko granice gotovo svi. Jer su Kostelići okrenuli cijeli sport naglavačke.
Bili su van sistema. I nekada. I dok su bili najbolji. Valjda i danas. I zato to, "kaj bute sada"...
Izvor: SN Foto: D. Tadić/Cropix
