EN
HR
„Ako trener nije OK, nije ni sportaš” - ova vrlo smislena rečenica, a opet ne toliko učestala, izgovorena je na tribini pod naslovom „Mentalno zdravlje trenera”. Upravo je s ovom temom okončan 19. tjedan psihologije na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Sportska psihologinja s puno praktičnog iskustva u radu sa sportašicama i sportašima, klubovima i reprezentacijama, prof. dr. Renata Barić, okupila je u velikoj konferencijskoj dvorani Kineziološkog fakulteta za ovu priliku vrlo zanimljive i stručne predavače.
Pred dupkom ispunjenom dvoranom istupili su Ivica Tucak i Vladimir Mađarević, vaterpolski odnosno gimnastički izbornik; potom dr. med. Davorka Herman Mahečić, voditeljica zdravstvene skrbi u Hrvatskom olimpijskom odboru; zatim dr. sc. Lidija Bojić Čačić, voditeljica odjela za edukaciju i razvoj trenera Hrvatskog rukometnog saveza; kao i mag. psych. Luka Škrinjarić, sportski psiholog i dopredsjednik Sekcije za psihologiju sporta i tjelesnog vježbanja Hrvatskog psihološkog društva, te novinar Večernjeg lista Dražen Brajdić.
Sportskih psihologa u Hrvatskoj je trenutačno malo, iako brojka lagano raste. Jednako tako, nije više rijetkost da psiholozi rade sa sportašima, kao i da sportašice i sportaši potraže pomoć, savjet stručnjaka. Štoviše, i mediji se znaju zanimati kako se sportaši nose sa stresom, kako ga proživljavaju i nadvladavaju, koliko su psihološki opterećeni. No, treneri... Za njih malo tko pita, a nažalost i velik se broj trenera nerado i vrlo rijetko javljaju za psihološki savjet, pomoć.
- U posljednjih desetak godina, za određenu vrst psihološke pomoći nam se javilo 1 000 sportaša, ali i samo dvadesetak trenera.
Riječ mag. Luke Škrinjarića samo potvrđuje prvotnu tezu. Dapače, potkrijepila ju je dodatno i dr. Davorka Herman Mahečić. Na pitanje moderatorice tribine, dr. Renate Barić, koliko se često treneri javljaju, stigao je odrješit odgovor:
- Nikad! A problemi počinju polako, ne buknu odmah. Prvo nesanica, pa povišeni tlak, zatim recimo gastritis, a najgora je varijanta kad nam jave da je netko od trenera u koronarnoj jedinici. Tog se najviše bojimo i to znači da se nije reagiralo na vrijeme. Međutim, rijetko kad će te čuti trenera da se žali. Jesu oni inače često emotivni i glasni, ali to je više dio folklora i to čine to više u misiji sportaša, a ne u misiji svojeg ventiliranja.
Više je različitih oblika stresa, pritiska s kojim se nose, suočavaju treneri.
Na jedno od njih je upozorio je vaterpolski izbornik Ivica Tucak:
- Miks-zona! To je zločin! Zločin prema sportu, sportašima i trenerima. Pazite, nakon utakmice, puls vam je na 200-300 i ja sad trebam davati neku suvislu izjavu, a još posebno nakon poraza. Najradije bi razbio tu kameru. Ma, nije jednostavno ni nakon pobjede jer treba ipak smiriti emocije, ja već razmišljam o sljedećoj utakmici, a trebam dati neku izjavu. Koja mora biti mudra. Onako vruć. Nisi svoj. Ja samom sebi nakon poraza ne mogu pomoći, a kako onda davati izjavu...
Gimnastički izbornik Vladimir Mađarević iznio je neke svoje primjere.
- Velika je razlika što je naš sport pojedinačan i još k tomu imamo samo jedan pokušaj. Mi nemamo dva slobodna bacanja ili četiri četvrtine. Samo jedan pokušaj i gotovo. Sad si zamislite taj stres. Na Olimpijskim igrama u Parizu je razlika između drugog i šestog mjesta bila jedna desetinka. Jedna desetinka! Moj sportaš je bio šesti, a desetinka je falila do drugog mjesta. Ja nisam bio zadovoljan ni kako su suci to ocijenili i osjetio sam strašnu fizičku bol. Otišao sam u hotelsku sobu i skvrčen jedno pola sata-sat ležao dok me nije prošla bol u prsima.
U Hrvatskom rukometnom savezu već neko vrijeme ponešto rade po ovom pitanju.
- Imamo godišnji seminar u Poreču, na kojem je jedno predavanje baš na ovu temu. Mislim da smo i prvi u Hrvatskoj koji radimo poseban priručnik za roditelje jer i oni znaju biti problem. Ponekad sjednem na utakmicama najmlađih uzrasta i ne možete vjerovati što su sve roditelji u stanju izgovoriti. „Vise” na ogradi, viču dok im dijete zbunjeno trči, više ne zna na koji će gol. Strašno! - jedan je od primjera koji je navela dr. Lidija Bojić Čačić.
Novinar Večernjeg lista Dražen Brajdić je naglasio:
- Sport i mediji ne mogu jedan bez drugoga, ali upravo način na koji se novinari prikazuju u javnosti oblikuje i viđenje o njima.
Pred kraj gotovo dvosatne tribine, dr. Herman Mahečić je istaknula:
- Mi u Hrvatskom olimpijskom odboru prepoznali smo problem i odlučili kako se moramo tome posvetiti. Moramo svi zajedno odagnati tu neku gotovo pa stigmu traženja psihološke pomoći ili savjeta. Neće nitko zbog toga prestati biti alfa mužjak, već upravo suprotno, pokazat će veliku hrabrost i samosvijest. Nedavno je HOO potpisao ugovor o suradnji s Hrvatskom psihološkom komorom. Ulazimo sve više u tu sferu.
Za kraj, još jedna odlična poruka, upravo dr. Herman Mahečić:
- U sportu 'bildamo' mišiće, ali tako trebamo i um.
HOO / Dražen Brajdić Foto: KiF
