EN
HR
Za početak:
-Tko od vas u publici zna kako se zove predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjestnosti? (odgovor: akademik Zvonko Kusić): jedna ruka u zraku!
-Znadete li barem tko je ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske? (odgovor: g. Jasen Mesić): 4 ruke u zraku!
-Ajd, za kraj, jedno lako pitanje: kako se zove izvršni dopredsjednik Građanskog nogometnog kluba Dinamo?: svi znaju!
Što smo upravo saznali? Saznali smo da vas mediji sustavno bombardiraju s – nekulturom. Jer, da je obratno, sasvim sigurno bismo svi znali tko nam je prvi čovjek HAZU, a ne bismo se s veseljem opustili na pitanje kako se zove tek nominalno prvi operativac jednog nogometnog kluba. Nedavno sam, pripremajući se za ovo izlaganje, pročitao nekoliko rečenica kolege Milivoja Pašičeka na jednom od hrvatskih web portala (Javno.hr), pa mi dopustite da ih jednostavno – citiram, jer umnogome opisuju i moja promišljanja:
„Tko to ubija kulturu? Kulturu govora, kulturu ponašanja, ophođenja, kulturu pisanja, življenja, kulturu poimanja..? Tko to uvjerava narod da mu kultura nije potrebna? Tko su zaštitnici nekulture svuda oko nas i zašto to čine? Tabloidno novinarstvo i prilozi koji su ispod razine i same trivijalnosti ušuljali su se u gotovo sve naše novine i mnoge elektroničke medije sa zadaćom da štite nekulturu. Čine to zato jer je nekultura roba s kojom se lako trguje i podvaljuje, jer ona ima komercijalnu vrijednost, jer je ona gledljiva i podiže naklade.“
Što sportski mediji, jer ja bih ipak i prvenstveno ovdje govorio o njima, imaju za poručiti ili reći kulturi (i obratno) u Hrvatskoj? Zašto nas to uopće zanima?
Prvo – zato da pokušamo locirati TKO u medijima danas radi, tko o sportu (ograničit ćemo se na njega) piše, kako piše, postoji li granica morala, kulture (ili nekulture)?
Drugo – tko vodi novine, tko uređuje radijske emisije, tko brine o konceptu TV emisija?
I treće – kakav doista utjecaj imaju mediji u sportu na podržavanje i prenošenje kulture, ali i obrazovanja iz postojećeg sustava u medije, kako bi postali dio iste te kulture? Ponovo Milivoj Pašićek:
„Hrvatska je zemlja u kojoj razni showbiz reporteri, kako su se prozvali, i druga tužna žuta piskarala, marširaju kroz celebrity partyje i u maniri polucajki vode emisije i pišu rubrike o raznim cajkama, u našem konkretnom slučaju, o raznim polusportašima.“
Prati ih se svuda, pa i do šanka, gdje mnogi od tih polusportaša vrlo često borave. Čine to stalno, uporno, sustavno, dozirajući svaku i najmanju glupost zato jer s njima mogu ići ruku pod ruku, bez stida i odgovornosti, prostituirajući tako i sebe i svoje, kako kažu, celebrity klijente. I dok se razne flustrirane polucajke i polucajkani trude svako malo iznijeti poneku perverznost o svom razvratnom životu, showbiz reporteri, a zapravo obična piskarala, svojski se uključuju u režim trača pod svaku cijenu, jer treba prirediti skandal, valja šokirati javnost, mora se postići gledanost, ili podići naklada. Tko je s kim, koliko puta, pa makar to i ne bila istina. Pa, koga briga?
Najčitanija hrvatske knjiga koja govori, u neku ruku, i o sportu, prije dvije je godine bila knjiga o stanovitoj mladoj dami koja je svoja seksualna iskustva stjecala u svlačionicama jednog, dobro, možda i više, nogometnog kluba. Pazite: to je bila najčitanija knjiga u Hrvatskoj! Ili barem najprodavanija.
Domaća medijska scena, to vam želim reći, prepuna je senzacionalizma. Naslovi po novinama vrište stvari o kojima u tekstovima uopće nema govora. Kvaziurednici smatraju da su tako postigli vrhunac novinarske ekstaze. Stvari se izvlače iz konkteksta i stvaraju se skandali tamo gdje ih nema. Pa i u sportu. Svi se odmičemo od realnosti, a umjesto osnovnih vrijednosti, posebno bavljenje sportom, sve češće čitamo samo o vrhunskim sportskim uspjesima povezanim s glamurom ili o lošim rezultatima, začinjenim urnebesnim „pokapanjem“ sportaša. Novinari postaju izrazito radikalni, konfliktni, sve su dalje od istine i stvarnosti. Jednostrano „regrutiranje“ mladih sportskih novinara većinom iz redova neukih sportskih (mahom nogometnih) navijača, dovodi do toga da se propuštaju događaji, ne daje se njihov potpun kontekst. Znanje o temi o kojoj se piše postaje gotovo suvišno, jer nitko provjeru podataka niti ne traži, a informacije iznjete kroz medije postaju neprovjereni nizovi podataka, vrlo često pogrešni. Internet kao izvor podataka mlađi novinari koriste bez ikakve provjere, iznoseći u javnost podatke koje oni misle da bi mogli odgovarati istini. Vrlo često novinarski radovi nastaju samo i isključivo kao potvrda unaprijed zamišljene teme. Uz to, svaka ispravka je gotovo nemoguća misija u današnjim medijima, a demanti postaju sprdnja i pokušava ih se potisnuti iz medija.
Jezik „modernih“ novinara, koji su preskočili bilo kakve stube obrazovanja, posebno socijalnu i kulturnu, a u sportu i kompetitivnu notu postaje sirov, hladan. Agresija modernog sporta doslovce se preslikava na stranicu novina ili TV ekran, ali ne kao objašnjenje kako – ipak – ne bi trebalo, nego kao poticaj da se ide i dalje. Pa evo vam primjera: tko od vas se sjeća neke utakmice između Hajduka i Dinama, nogometne utakmice, igrane u Splitu, a koja NIJE bila prekinuta? Zbog vatrometa, zbog konfeta, zbog ulaska gledatelja na teren? Takav događaj hrvatski mediji najčešće opisuju kao „veličanstveno ozračje“. Da ne pričam dalje. Što je najgore, opisuju gu uvijek istim, sad već potpuno otrcanim riječima, a u traženju novih – „hrvatskih“ riječi, dolazi do potpunih apsurda. Razvijanje vokabulara nije prioritet danas, na žalost, niti u školi, a ponajmanje u hrvatskim medijskim redakcijama. Izmišljanja imena, pojmova, inzistiranje na tome da je sve ekskluzivno i nedostatak lektora ubija vrijednost hrvatskoga jezika, a time i naše tradicionalne vrijednosti. Naime, ako je sve ekskluzivno, ako je sve fantastično, ako svaki nogometaš za postignut pogodak mora dobiti desetku, onda smo onima koji nas čitaju ili slušaju ili gledaju ubili želju i mogućnosti napretka. Jer, onda ne postoji bolje. A svi znamo da postoji. no, mediji nam ne daju da to i shvatimo. Istina, prema pojedinim medijima u Hrvatskoj je samo jedna i samo njihova, pa ma koliko izvitoperena i lažna bila.
Mediji danas još uvijek igraju ključnu ulogu u stvaranju i razvoju demokratske kulture, dakle i kulture općenito. Oni oblikuju javno mijenje i utječu na ponašanje ljudi, a time, u konačnici i na njihove političke, socijalne i opće životne stavove, uključujući one o kulturi, obrazovanju, pa i o srži samoga sporta i ideje sporta. Stoga, mediji moraju biti slobodni, pluralistički orijentirani i neovisni, ali i društveno odgovorni.
Za kraj, jedna tema za razmišljanje, možda kao poticaj i kolegama u AIPS-u (Svjetskoj udruzi sportskih novinara) – novi mediji su budućnost. TV ima najveći utjecaj, ali neće još dugo ne pretvori li se u neku mješavinu interneta, osobnog sudjelovanja, društvene mreže i juke-boxa, zar ne? Ideja snažnog utjecaja na mlade je možda najbolje iskazana u organizaciji Olimpijskih igara mladih, prošle godine u Singapuru. MOO je svjesno, ciljano i vrlo žestoko ušao u kampanju stvaranja svojeg specifičnog sportskog sloja gledatelja za budućnost. Otvorili su, stvorili su posebne igre za mlade, dali su im mogućnost oponašanja „staraca“, oblikovali su im medalje, a sve to su cijeloj generaciji prilagodili prvenstveno na novim medijima, Facebooku, Twitteru, i mnogim drugim.... Vežući mlade kroz iluziju pravog života preko novih medija koji su ionako prilagođeni klincima, osiguravaju svoju budućnost, budućnost i „velikih“ OI, ali i budućnost velikih financijskih ulaganja svojih sponzora! Oni brinu o budućnosti. Nadam se da ćemo i mi to moći uskoro reći….
Jura Ozmec, predsjednik HZSN-a
