EN
HR
Zanat, povijest i politika – sve odjednom '92. godine
Mr. sc. Darko Draženović
Hrvatski sportskonovinarski brod uplovio je u međunarodnu strukovnu luku prije 20 godina. U Budimpešti su hrvatski sportski novinari 30. travnja 1992. godine, na 55. kongresu AIPS-a , postali članovima Međunarodne udruge sportskih novinara, odnosno Associaton Internationale de la Presse Sportive (AIPS)., Čak prije negoli je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) postalo članom Međunarodne novinarske organizacije (FIJ), što se zbilo na kongresu od 5. do 8. studenoga 1992. u Bruxellesu.
Zbog čega je bilo važno postati članicom AIPS-a i kakvo je uopće značenje te institucije?
Hoteći biti medijskim pionirima u promjenama nastalim agresijom hrvatskih Srba, Srbije i Jugoslavenske narodne armije na Hrvatsku 1991. godine, hrvatski sportski novinari prepoznali su trenutak nemogućnosti daljnjeg djelovanja na jugoslavenskoj razini. Jer, Jugoslavija se raspa(da)la, pa stoga ništa jugoslavensko nije moglo opstati. Uostalom, Sekcija sportskih novinara ni do tada nije bila uvažavana po mjeri svojih zasluga i za jugoslavensko sportsko novinarstvo.
Odlazak Sekcije sportskih novinara Hrvatske iz USNJ
Dakle, zašto je hrvatsko sportsko novinarstvo, odnosno, Sekcija sportskih novinara Hrvatske, «otišlo» iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije (USNJ), nije sporno. Paradoks je donekle u tome da je hrvatska sportskonovinarska sekcija praktički zasnovala Udruženje sportskih novinara Jugoslavije (USNJ). Bila je prva sekcija sportskih novinara u Jugoslaviji (Sekcija sportskih novinara Hrvatske, osnovana je 1949., prvi predsjednik Miroslav Habunek; ostale su republike kasnile: Slovenija je osnovala sekciju tek deset godina kasnije, 1959., Bosna i Hercegovina 1960., Srbije tek 1964., Crne Gore 1965., Vojvodine 1966., Kosova 1968., Makedonije 1970.).
Da bi, po ustaljenoj povjesnoj matrici, gotovo sve, u sportskom smislu, začeto u Zagrebu bilo rođeno u Beogradu. O čemu je mnogo pisano, premda jamačno nedostatno.
Recimo, Sekcija sportskih novinara Hrvatske osnovana je u Zagrebu 1949., dvije republičke sekcije nakon toga a prije, srbijanske, osnovane tek 1964., dakle 15 godina nakon hrvatske.
Pa ipak, u godini osnutka Sekcije sportskih novinara Srbije, osnovana je odmah, iste1964. godine, Skupština savezne sekcije, kasnije nazvana Udruženje sportskih novinara Jugoslavije. Predsjednikom je postao Radivoje Marković (Radio Beograd), a potpredsjednikom Miroslav Habunek (Sportske novosti), premda je vizijom i djelovanjem Habunek bio desetljeće i pol ispred svojega, inače uglednoga, beogradskoga kolege. Sjedište je, naravno, smješteno u Beograd, a ne u Zagreb, Ljubljanu ili Sarajevo. Što bi bilo logično da se logika nije promišljala na samo jednome mjestu.
Što se tiče, pak, vizionarstva, hrvatski i naglašeno jugoslavenski, novinarski doajen (u tiskanim medijima, radijski i teledvizijskim) Hrvoje Macanović još je 1933. godine zagovarao osnivanje sportsko- novinarske institucije «jer u svijetu već postoji AIPS».
Koliko je 1991. bilo teško izići iz USNJ – a, još je teže bilo ući u AIPS i dobiti sva prava koja iz članstva proizlaze.
Povijesni i politički kontekst osamostaljenja hrvatskih spportskih novinara
Dramaturgiju izlaska Sekcije sportskih novinara Hrvatske iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije i ulaska u AIPS prije dva desetljeća teško mogu pojmiti mladi novinari i medijski konzumenti, neki tek rođeni tih godina. Još teže mogu se uživjeti u tadašnje političke prilike – bio je, naprosto, rat! – u kojima ne da nisu tekli med i mlijeko, nego bilo je pitanje tko će sačuvati posao (nije se moglo s posvemašnjom sigurnošću znati tko će u tom ratu pobijediti) ili, čak, u najgorem scenariju, tko će uopće preživjeti.
Da bi se, bar donekle, shvatilo okolnosti jamačno je dostatno reći da je u tim kriznim, doslovce ratnim, vremenima HDSN organizirao utakmicu vrhunskih hrvatskih košarkaša u Čakovcu, naravno, u humanitarne svrhe. A predsjednik HDSN, dakle, organizatora, jedva jedvice dobio je u posljednji čas dopuštenje za izlazak iz Zagreba! i kratkotrajni boravak u Čakovcu.
Sve spomenuto bilo je nužno za oslikavanje vremena u kojemu je jedna od sportskonovinarskih sekcija bivše Jugoslavije predvidjela događanja i odlučila se za rješenja. Prije negoli ostali novinarski kolege ili mnoge ostale institucije.
I tako je ušla u – AIPS. Ali, to nije bilo lako, naprotiv...
Izlazak Sekcije sportskih novinara Hrvatske iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije izazvao je željene, ali i neželjene učinke. Željeni učinak svakako je bio upozorenje na prijeteću opasnost s istoka za sport, i ne samo sport, na nemogućnost da se hrvatski sportaši natječu sa sportašima iz sredina odakle se potiče, priprema i već vodi rat, te shvaćanje da novinarsko djelovanje u takvim okolnostima ne bi bilo ni politički oportuno, ni novinarski etično, ni ljudski moralno.
Nakon dvaju sastanaka održanih na inicijativu sportske rubrike Večernjeg lista (2. i 8. kolovoza 1991.) donesena je Izjava, u kojoj je, među ostalim, zapisano:
«Dok traje rat u Hrvatskoj sudionici sastanka u svom će se radu voditi dogovorom da ne propagiraju natjecanja u ligama u kojima ne sudjeluju predstavnici Hrvatske. Isto će se odnositi i spram jugoslavenskih reprezentacija koje to, bez hrvatskih sportaša, više ne mogu biti...»
Neki se mediji nisu odmah priklonili Izjavi, jer, još su vjerovali u mogućnost opstanka Jugoslavije, stoga i jugoslavenskih liga, pa onda i u korist u izvješćivanje o njima. Bar u nekim republikama, gdje su još prodavali novine. Premda u tim ligama više nije bilo hrvatskih sportaša. No, ubrzo su shvatili zabludu.
Na idućem sastanku donesena je Odluka u kojoj je najvažnija točka glasila:
«Predlaže se Sekciji sportskih novinara Hrvatske da istupi iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije i da usporedo pokrene inicijativu za primanje u AIPS...»
U Beogradu «izgubljeni» hrvatski akreditivi za Olimpijadu
Tada se vodstvo hrvatskoga sportskoga novinarstva i inicijatora promjena sučelilo s neželjenim posljedicama.
Tjedan dana kasnije, već 13. kolovoza 1991., oglasio se Savez za fizičku kulturu Jugoslavije (SFKJ) sa Stavovima uperenim Savezu za fizičku kulturu Hrvatske (SFKH), istomišljenikom Sekcije sportskih novinara Hrvatske, a u posebnom odjeljku i prema hrvatskim sportskim novinarima i inicijatorima promjena. U njemu je stajalo:
«Novinari iz Hrvatske žele istupiti iz Udruženja sportskih novinara Jugoslavije. Zbog toga će njihove akreditacije za predstojeće Olimpijske igre biti povućene...»
Hrvatska je, bar u nekim sportovima, dobila priliku sudjelovati na idućoj Olimpijadi (u međuvremenu osnovan je Hrvatski olimpijski odbor (HOO), čiji je suosnivač bio HDSN), ali što se izvješćivanja tiče vladala je, dakle, potpuna neizvjesnost, gotovo rezignacija. Jer, medijski odjek rezultata i uopće nastupa hrvatskih olimpijaca u Albertvilleu (Francuska) zimi i Barceloni (Španjolska) ljeti, oslonjeni samo na inozemne agencije, bio bi, blago rečeno, skroman. Sa sportskoga, novinarskoga, pa i političkoga motrišta. A akreditivi za obje olimpijade bile su u Beogradu, u kancelariji Udruženja sportskih novinara Jugoslavije. Bilo je već proljeće 1992. godine, a niti jedan akreditiv još nije dospio u Hrvatsku. U skladu sa Stavovima, koje je potpisao tadašnji predsjednik SFKJ Tome Drakulevski.
Jedina nada da se dođe do akreditiva bila je ulazak u AIPS, pa onda njegovo možebitno posredovanje...
I onda se dogodila – Budimpešta i 55. kongres AIPS-a. I ulazak Hrvatske u AIPS, dugo snivana želja, jedva moguća da bi bila usklađena s pravilima te institucije. Ipak, dogodilo se.
Kako?
Zacijelo su tadašnje političke prilike u Europi (rušenje Berlinskoga zida, raspad SSSR-a, pad komunizma, osamostaljenja mnogih država u Europi, pa i nekih južnoslavenskih...) bile od utjecaja na zbivanja u Budimpešti. Napokon, Mađarska je, kao država, u tom procesu sudjelovala i bilo je prirodno očekivati njezin doprinos ili bar empatiju spram Hrvatske.
Međutim, Mađarska je bila samo domaćin kongresa, a glasački listići bili su i u rukama nekih delegata iz zemalja potencijalno nesklonih kandidatima. Međutim, Englez, predsjednik AIPS-a, Frank Taylor, družio se s hrvatskom delegacijom (Darko Draženović, predsjednik; Žarko Susić, dopredsjednik) i više negoli je bilo očekivano pokazujući da aktualni sport i novinarstvo mogu nadjačati davne političke prijepore.
Time se istodobno ne može dovesti u pitanje mađarska potpora. Jesu li dobri medijatori bili glavni tajnik AIPS-a Istvan Gyulai i Jeno Boskovics, predsjednik mađarske sportskonovinarske organizacije i predsjednik Organizacijskog odbora 55. kongresa, neporecivo vrlo utjecajan član AIPS-a (podrijetlom bunjevački Hrvat, premda, nažalost, nismo uspjeli prozboriti ni jedne hrvatske riječi, sve ih je zaboravio, ako ih je ikada i znao), teško je reći, ali da su nam Mađari iskazali velike simpatije, to je nedvojbeno.
Uglavnom iskazana je empatija ne samo spram hrvatskih novinara, nego i za novinare iz još 13 zemalja kandidatkinja za primanje u AIPS (Albanija, Bjelorusija, Estonija, Gruzija, HRVATSKA, Latvija, Litva, Južnoafrička Republika, Mongolija, Nepal, Rusija, Slovenija i Ukrajina).
Sjećanje na Dubrovnik i Split
Ono što je išlo u prilog našim nastojanjima bila je zasigurno i činjenica da su dva vrlo uspješna kongresa AIPS-a održana unas, u Dubrovniku 1970. i Splitu 1978. Naravno, pod kapom Udruženja sportskih novinara Jugoslavije, premda su skup u Splitu organizirale samo i jedino sekcije Hrvatske i BiH.
Ozbiljna prepreka svim zemljama kandidatkinjama bilo je AIPS-ova statutarna odredba po kojoj je za kandidiranje nužan uvjet - dvije godine postojanja. Mnogi taj uvjet nisu ispunjavali, pa ni mi, jer su prije manje od godine osnivale nove novinarske udruge, ali sportski fleksibilan vrh AIPS-a (kandidati za prijem, naravno, nisu mogli odlučivati) tu je odredbu uoči glasanja ukinuo.
Tako su sve zemlje kandidatkinje aklamacijom primljene u AIPS-a i obitelj, toga trenutka, od 113. članica.
Tada još formalno postojeće Udruženje sportskih novinara Jugoslavije (USNJ) zastupao je glavni tajnik Radomir Jeremić Piri, što je bila prigoda da se sazna sudbina hrvatskih akreditiva za Olimpijske igre. Uz hrvatske delegate (Draženović, Susić) i Jeremića, sudjelovao je, kao moderator, Slovenac Evgent Bergant, u tom trenutku dopredsjednik Europske sportsko novinarske organizacije (UEPS), još uvijek predstavnik USNJ-a), a kao svojevrsni arbitar i Michel Verdier, direktorice za medije Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO). Sastanak nije bio uspješan, osim ako se doživio kao osveta HZSN-u za «nevjeru» spram USNJ-a, istodobno, čak prvenstveno, i Jugoslavije. Što je, za sastanka vrlo šutljiva, gospođa Verdier čini se potpuno shvatila.
Jeremić je, naime, ustvrdio da «hrvatskih (i slovenskih) akreditiva naprosto više nema, jer su već podeljeni», a na pitanje gospođe Verdier: «Kome, kako i zašto?», nije ni znao ni htio odgovoriti.
Bilo je jasno da suradnje s USNJ-om jednostavno više ne može biti, što će pokazati i idući Kongres AIPS-a u Istanbulu – kada je Jeremić rekao, ono što će 20-ak godina poslije, na drugi način, ponoviti tek izabrani srbijanski predsjednik Nikolić 2012. godine. Dok je Jeremić izrekao nešto vrlo ružno, neprispodobivo znanstvenom ili bar stručnom članku (ali već je tada objavljeno u Večernjem listu, pa ga je moguće ponoviti) – nužno ga je citirati da bi se shvatio kontekst i tadašnje prilike – «kurac ćemo vam ikada vratiti Vukovar». Ne u četiri oka, svjedoka je bilo nekoliko iz više država. Nešto slično ponovio je srbijanski predsjednik Nikolić, upravo na 20. obljetnicu HZSN-a tvrdnjom da je «Vukovar srpski grad u koji se Hrvati nemaju zašto vraćati.»
Srbijanski politički kontinuitet očito je nastavljen i tu hrvatski sportski žurnalisti više nisu mogli ni profesionalno, ni zanatski djelovati (premda nikada nisu bili, niti smjeli, niti danas, vjerujem, ikada smiju biti apolitični).
Stoga, prirodno, tada više nije ni bilo komunikacije s Beogradom. Razgovarali smo, ili češće dopisivali, s MOO-om (osobito s Michel Verdier, premda ne samo s njom), a rezultat toga je bio da su 1992. sa zimskih igara izvješćivala petorica hrvatskih novinara, a s ljetnih čak dvadesetorica. «Izgubljene» akreditive dobili su, također izravno i MOO-a, i slovenski novinari. .
Činjenica da je AIPS član Međunarodnoga olimpijskog odbora (MOO), priznat od svih međunarodnih sportskih federacija, štoviše, priznat je i od Ujedinjenih naroda (OUN), govori o njegovu značaju i značenju. Nije, naravno, zanemariva ni višestruka korist od članstva u njemu. Jer, kada na velikim natjecanjima (olimpijske igre, svjetska prvenstva...) medijsko zanimanje nadmaši kapacitete domaćina, prednost imaju članovi AIPS-a.
U vrijeme postojanja Sekcije sportskih novinara Hrvatske (do 1991.) AIPS-ove iskaznice imalo je, u različitim razdobljima, 13 do 15 hrvatskih novinara od 223 člana kasnijega HZSN-a (1993.). Potom se broj članova HZSN-a i AIPS-a iz godine u godinu znatno mijenjao: Donekle je čudno da se broj članova HZSN-a i AIPS-a u nekim razdobljima i smanjivao (ovisno o predstojećim velikim natjecanjima i nužnosti ulaska u AIPS, u koji se nije moglo ući osim preko HZSN-a), pa je tako u posljednjih desetak analiziranih godina broj članova HZSN-a i AIPS-a (214 i 84) značajno pao (114-53).
A što je uopće AIPS?
Sportaši osnivači AIPS-a 1924. godine
Međunarodno sportsko udruženje novinara rođeno je na ideji iznikloj u vrijeme Igara u Antwerpenu 1920. Začetnici ideje bili su Belgijanac Victor Boin i Francuz Frantz Reichel, obojica vrlo uspješni sportaši prije negoli su postali novinarima. Nakon brojnih kontakata s novinarima najvećih sportskih listova u svijetu, u vrijeme Olimpijade u Parizu 1924. godine Boin i Reichel, s predstavnicima 29 država, organizirali su osnivački kongres komisije (1. do 3. srpnja), prethodnice AIPS-a. Sudjelovao je i Count Bailliet-Latour, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, rekavši: «Pored zaštite svojih vlastitih financijskih interesa, njihov, novinarski, cilj je pridonositi napretku i obrazovanju... Sportski novinari mogu biti primjer nepristrane pravednosti i lojalnog mišljenja.»
Prvi predsjednik (tada još komisije) bio je Frantz Reichel (Francuska), dopredsjednik Victor Boin (Belgija), a glavni tajnik Georges Bruni (Francuska). Države utemeljitelice bile su: Francuska, Belgija, Švedska, Italija, Mađarska, Poljska, Njemačka i Austrija.
Odluka o osnutku (kasnije) AIPS-a donesena je 2. srpnja 1924. u Parizu.
Na 55. kongresu AIPS-a u Budimpešti 1992. predloženo je da stoga 2. srpnja postane Svjetski dan sportskih novinara, a na idućem kongresu, u Parizu, to je i prihvaćeno.
Nažalost, malo ljudi to zna, čak i malo novinara, pa nije ni čudno da u dva desetljeća hrvatske nazočnosti u AIPS-u, niti jedan sportski savez, klub ili pojedinac nije uputio čestitku HZSN-u, redakcijama ili pojedincima, u povodu Svjetskoga dana sportskih novinara.
